Postani član

Zaslužujete ekskluzivan i kvalitetan sadržaj.

Hoću da umrem na svojoj zemlji: Ispovijest čovjeka (87) koji je napustio grad i preselio se u selo duhova

U današnje vrijeme, odluka da se ostane u malom nerazvijenom selu u unutrašnjosti zemlje, gdje struje i vode često nema, a ni internet ne funkcioniše kako treba, može izgledati priznaće mnogi pomalo “nepotrebno”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ipak, to nije spriječilo jednog 78-godišnjaka da se na takav korak prije 20 godina odluči.

Vrativši se odmah nakon dobijanja penzije u svoje rodno selo Libijano, u Riminiju u Italiji, nakon mnogo godina provedenih u Lombardiji, jedan Romanjanin, Vitorino Đorđi (78), priznao je da je dobio nadimak “divljak” jer je u svom selu ostao sam. Ipak, kaže, ne mari za to, jer smatra da je donio pravu odluku.

A sa onim, da nema normalnog života u selu se nikako ne slaže.

– Neko ko živi na selu doživi senzacije o kojima sanja u gradu – objašnjava on, dok kamerama tamošnjih medija pokazuje šta je ostalo od njegovog sela Libijano, gdje je rođen i gdje nakon mnogo godina opet živi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stotinama kilometara udaljen od svoje nekadašnje zgrade i razvijenog grada u Italiji u kom je živio do 1971. godine, gdje je zasnovao i porodicu, priznaje da nakon dolaska uvijek ima jednu istu rečenicu da poruči ljudima, a to je: “Ne mičem se odavde”.

U selu jedva 10 duša

U selu je, međutim, od nešto više od 360 stanovnika koliko je bilo kada je kao dijete trčao njegovim ulicama, ostalo je desetak. To ga kaže boli, ali opet, ne toliko koliko istina da je u ovom selu ostao sam, jer je žena njegovog života prije tri godine preminula.

Međutim, objašnjava, dolazak u rodni kraj ponovio bi još sto puta, za koji smatra “da je to posljednja zemlja koju je stvorio Vječni Otac”.

“Ovo je sada grad duhova”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Toliko je srećan što je u selu da ne mari i što njegovo selo danas izgleda kao “grad duhova”.

Kako je objasnio mjesto okupljanja, prije više od pola vijeka, bila je kafana u blizini njegovog doma. Zatim crkva, mali trg na kome se igralo na desetine dece, stolar, bakalnica i tri škole. Ukratko, Libijano koji je bio pun života danas djeluje kao grad duhova.

– Svakog 24. decembra, godinama unazad, selo je postajalo živopisno i animirano na način koji danas više nije moguć. Ali opet, kako da vam kažem, ja uživam ovdje. Ove godine za Božić moja kćerka je rekla da me vodi na ručak, ali ja bih radije ostao ovdje – nastavlja Vitorino, vuk samotnjak, čiju je priču prvi ispričao italijanski portal Alta Rimini.

“Hoću da umrem na svojoj zemlji”

Kada je sezona, Vitorino bere pečurke, a dok je bio sa suprugom vodio je računa i o malom vrtu. Sada je priznaje nestala želja da obrađuje zemlju i da nešto samostalno proizvodi – dijelom i zbog usamljenosti.

Ipak, zaključuje on, nema žaljenja zbog njegove odluke da se vrati u selo i ostane tamo čak i po cijenu da to učini potpuno sam.

– Kad bi mi rekli da ću sutra umrijeti, ostao bih ovdje. Hoću da umrem mirno, na svojoj zemlji kraj svojih kestena – zaključio je ovaj 78-godišnjak.

A onda je objasnio i zbog čega tako misli.

– Dolazite sa jednog puta i okolo nema ničega osim prostranih polja i nezagađene prirode. Vrata kuće su uvijek otvorena, a tu su i neke životinje koje se često pojavljuju u mom dvorištu, nema ničeg što se može uporediti s tim – priznaje Đorđi koji dodaje da straha od vukova ili drugih divljih rasa nema, prenosi Blic.