“Da bi ocijenio čovjeka, njegov kvalitet, izgled i sve ostalo samo mu pogledaj u cipele. Kako se on ophodi prema svojim cipelama tako će se ophoditi prema svom životu, poslu i svemu ostalom što radi”, govori nam Belmin Delibašić kao jedan od najmlađih obućara koji ljubomorno čuva tradiciju ovog zanata.
Obućarstvo je naslijedio od svog oca koji je u tom poslu već trideset godina. Tvrdi da “cipela ima dušu” i da je važno da se svako adekvatno brine o svojoj obući.
Sve je počelo kad je njegov otac radio u improviziranoj radnji u kući tri decenije ranije dok je on to sve posmatrao a zatim zainteresirao za sve ono što te ruke stvore. Počeo je i on popravljati, mijenjati džon, lijepiti i sve što ovaj posao zahtijeva uz nadzor oca, majstora – jer kako kaže ovaj posao morate naučiti od nekog majstora.
Uglavnom rade popravke
Posao obućara je postojao već stoljećima unazad, ali se kroz vrijeme razvijao i mijenjao. Danas, obućari se bave popravkom i održavanjem cipela, čizama, sandala i drugih vrsta obuće, dok su u prošlosti obućari bili zaduženi za izradu novih cipela.
“Što se tiče popravki to su od onih najsitnijih da nešto zalijepiš, popraviš do onih krupnijih kao što je promjena džona, ubacivanje federa na čizmu ili patiku. Što se tiče reklamacija kao u svakom poslu bilo je ali uglavnom nema žalbe jer me otac naučio da kad radimo radimo kvalitetno”, govori nam Belmin.
Repromaterijal mu nije teško pronaći ali najvažnije od svega je kvalitet.
“Repromaterijal za popravak obuće nije toliko teško naći ali mora biti dosta kvalitetan, ljepila koja koristimo za popravak obuće se mora tačno znati koje je ljepilo i koji se materijal lijepi. Kakva je sama obuća je vrlo bitno.”
Z generaciji obućarstvo je vjerovatno poznato po starom načinu izrade cipela i uglavnom nisu upoznati šta ovi ljudi mogu sve raditi. Tokom druženja sa Belminom pokazao nam je jednu modernu patiku, vrlo skupu na trižštu od svjetski poznatog proizvođača i omiljenu novim generacijama, koja ima problem a svima se događa. Kakanjski obućar je to uspješno riješio o čemu više možete više saznati u videu.
Pogledajte video i OVDJE.
Cipela ima dušu
Govoreći o važnosti njege cipele ističe da “cipela ima dušu” i da trebamo o njoj brinuti i nikako obućaru ne donositi na popravak prljavu obuću.
“Kroz moju srednju školu bio je jedan profesor koji je rekao jednu rečenicu koja je mene tad dopala. “Da bi ocijenio čovjeka, njegov kvalitet, izgled i sve ostalo samo mu pogledaj u cipele. Kako se on ophodi prema svojim cipelama tako će se ophoditi prema svom životu, poslu i svemu ostalom što radi. Moj savjet, cipela kao cipela ima dušu, traži njegu. Naprimjer, ne možeš doći s terena i ako je bila kiša, mokru cipelu samo ubaciti i logično je da će otpustiti ljepilo. Moj savjet je da se što više predamo cipeli, zvuči malo nerealno da se predaš cipelama, ali ako imaš neke svoje cipele koje voliš treba voditi brigu o njima. Mi kad radimo popravku naglasimo mušteriji da bi lijepi bilo da čiste cipele donesu na popravak. Ako ipak dođu, mi ne primamo prljavu obuću jer to znači da me ne cijeniš kao majstora.”
Papirna patika
“Danas ima mnogo materijala i sirovine, svako ovo radi i pravi obuću. Da li je sad to kvalitetno ili nije, to sad možemo pričati do sutra. Jednostavno ljudi se služe metodom “daj što jeftinije”. Za neku cipelu kožnu sad da izdvojite više novca svako će reći meni se to ne isplati”, govori Delibašić.
Savjetuje da se zbog cjelokupne ekonomske situacije kupuje cipela koja nije pretjerano skupa ali ni jefitna jer će cijena popravke biti vjerovatno veća od same cipele.
“Neki standard, nešto normalno da čovjek priušti sebi. Da nije nešto ni pretjerano skupo ni pretjerano jeftino. Da ne kupiš patiku od 20 KM i doneseš meni da popravim i kad ti ja kažem koliko je da ti kažeš meni se to ne isplati. Zašto nisi kupio skuplju patiku koja će ti druže trajati? Ja to nazivam papirnom patikom”, govori za ITV Zemlja i ljudi kroz smijeh.
Posla će biti
Prije industrijske revolucije, obućari su ručno izrađivali cipele i čizme, koristeći kožu, drvo i druge materijale. Proces izrade cipela bio je dug i zahtijevao je strpljenje, vještinu i preciznost. Obućari su često radili kod kuće ili u malim radionicama, a njihovi proizvodi bili su prilagođeni individualnim potrebama kupaca.
S razvojem industrijske revolucije, proizvodnja obuće postala je masovna i automatizirana. Umjesto da se svaka cipela izrađuje ručno, strojevi su koristili masovnu proizvodnju, što je značilo da se obućari više bave popravkom i održavanjem obuće nego izradom novih.
Ipak, Belmin sasvim sigurno nam tvrdi da će posla biti upravo iz razloga što se ljudi nerijetko odlučuju na jeftiniju varijantu.
“Posla će biti… Baš iz tog razloga što se narod odlučuje na jeftiniju varijantu. To stalno se okreće a i biće standardne mušterije za obućare. Ja i otac smo jedini u Kaknju koji se bave popravkom obuće. Mislim da će posla biti a i dolaze nam iz drugih gradova obuća da je popravljamo.”
Što mušterija zamisli to obućar napravi
Kako se kroz vrijeme ovaj zanat mijenjao tako danas obućar ima razne zahtjeve na koje uspješno odgovori.
“Sve što je vezano za kožu, tkaninu, šivenje… Obućar vam može napraviti torbu, kaiš, kvalitetnije uloške za cipele… Sve što možete zamisliti obućar je osuđen na to da proizvede a vi budete zadovoljni”, pojašnjava Belmin Delibašić za ITV Zemlja i ljudi te dodaje:
“Što se tiče njihove obuće je da vode brigu o obući a sve što se desi neki kvar postojimo mi obućari koji ćemo potruditi se da to riješimo.”