Ovo su prve riječi koje su Brahu Gačeviću pale na pamet kada je 1970. godine sa suprugom Bahtijom i troje djece stigao na aerodrom J. F. Kennedy u New Yorku.
A na aerodromu ih je dočekao snijeg veći od pola metra i Bahtijin brat Ćazo Pjetrović.
Niti znam jezik, niti znam gdje ću – sjeća se Braho tog sumornog njujorškog popodneva.
Pedeset tri godine kasnije u svojoj kući u New Jerseyu, Braho i Bahtija složno, kao i kada su se uzeli, žive svoje penzionerske dane. Čekaju 14. mart, kada će proslaviti 70 godina braka!
PREKO ITALIJE KOD ĆAZA U OBEĆANU ZEMLJU
Braho je rođen 1931. godine u Gusinju, a Bahtija – Baka šest godina kasnije. Sa dva sina i kćerkom iz Gusinja, gdje su se bavili poljoprivredom, otišli u Sarajevo u potrazi za boljim životom.
U Sarajevu sam radio za 30.000 dinara, a to nije bilo dovoljno za moju petočlanu porodicu. Jednog dana me pozvao šurak Ćazo Pjetrović i rekao mi da bilo bi dobro da dođem sa porodicom u Ameriku, da se više ne mučim u Sarajevu. Ispričao mi je kako se živi i radi u Americi i odlučio sam da pođemo. Krenuli smo preko Italije – prisjeća se Braho.
U Italiji su tri mjeseca proveli kod Bahtijinog brata Jaza, a potom otišli tamo gdje su naumili, u obećanu zemlju.
Vrlo teško sam se snalazio. Nisam znao ništa, ni jezik, ni grad… Ipak, počeli smo da živimo i radimo kako znamo i umijemo. Moj šurak Ćazo je radio kao domar u zgradi i dao nam je svoj stan, a sebi našao drugi. Brzo sam se i ja zaposlio kao domar, a i Bahtija je počela da radi. Ja vam riječima ne mogu opisati koliko je nama pomogao tada Ćazo i koliko se trudio da nam bude pri ruci za sve – pamti dobro prve dane Braho.
Bahtija je radila više smjena, a morala da brine i o porodici, kući…
Kad smo stigli brat nam je dao neke papire. Kada sam ga upitala o čemu se radi, rekao mi je da treba sutra ujutro da krenemo na posao. Začuđeno sam ga pitala kako ću, jer ne znam jezik, ne znam gdje da idem… Ne znam ništa! Brat mi je rekao da ne brinem, da će me odvesti i vratiti s posla. Dok me je vozio bilježila sam gdje je zgrada kod koje trebam da uđem u voz, a gdje zgrada ispred koje treba da izađem iz voza. I uspjela sam prvog dana da se sama vratim kući! Cijela rodbina se iznenadila. Radila sam mnogo noćne smjene, svakog dana išla s jednog posla na drugi, iz smjene u smjenu, pa bih se vraćala kući i u tri sata ujutro. Djecu smo ostavljali same kući, zaključali bi ih, upalili televizor, da bi mi mogli da radimo. Brinula sam puno za djecu, ali morala sam raditi. Drugačije ne bismo mogli da opstanemo – priča Bahtija.
Braho je ubrzo našao još jedan posao. Zaposlio se u fabrici koja je proizvodila liftove.
U fabriku me zaposlio Zajo Đurković. Radio sam za mašinama i nikad nisam mogao da sjednem. Tako 25-26 godina. Dobro imam noge… Nije lako. Dosta smo prošli žena i ja čuda za ovo vremena – kaže Braho i dodaje: “Radio sam od četiri sata ujutro do sedam uveče.”
Po cijeli dan je radio, siromah – dodaje Bahtija.
“Olakšavajuća” okolnost bila mu je što je u fabrici radilo još ljudi iz Gusinja. To mu je na neki način olakšavalo svakodnevicu, jer komšija iz zavičaja u New Yorku je kao brat…
Dan po dan, godinu po godinu, Braho i Bahtija su počeli da se navikavaju na život u metropoli. Koliko im je vrijeme dozvoljavalo družili su se sa ljudima iz Gusinja, a sjećaju se prve svadbe iseljenika na koju su otišli.
To je bila svadba Šefketa Šaćira Pjetrovića, mog bratanića. Bila je u restoranu, bili su svatovi… Dosta ljudi – prisjeća se Bahtija.
Braho se penzionisao kada je napunio 67, a ona prije petnaestak godina.
OSTVARIVALI AMERIČKE SNOVE I SANJALI RODNU GRUDU
Djeca su odrastala, išla u školu, ali se u kući govorio maternji jezik. Mirisalo je uvijek na pite, priganice, pogaču, mantije…, jer vrijedna Bahtija nije dozvoljavala da joj djeca odrastaju uz bilo kakvu hranu. Oboje su im pričali o rodnoj grudi, da ne zaborave ko su i odakle su. A sve to oni su prenijeli na svoju djecu.
Ali, ne postoji bogatstvo niti bilo koja svota novca što je Brahu i Bahtiji moglo da nadomijesti čežnju za Gusinjem. Umjesto njujorških nebodera zamišljali su vrhove Prokletija, a gledajući u Hadson mislima su bili pored Plavsog jezera i na Ali-pašinim izvorima… I svake godine su skupljali pare i dolazili u Gusinje, da vide braću, sestre, rodbinu, prijatelje, da se nadišu čistog vazduha i napiju čiste izvorske vode. I duši olakšaju žal za rodnim mjestom…
SEDAM DECENIJA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA
Rijetko koji bračni par danas se može pohvaliti brojem godina zajedničkog života kao što je to slučaj sa Brahom i Bahtijom.
Braho ne krije da je i danas zaljubljen u nju, baš kao onog prvog dana prije skoro 70 godina kad su stupili u brak.
Dobra je ona supruga. I dobra majka, uvijek se žrtvovala za porodicu. Uvijek je radila i borila se. Možda ja nekada nisam baš bio najbolji suprug i možda sam pravio neke greške, ali ona mi je uvijek opraštala i čuvala je familiju – priča Braho i vragolasto gleda svoju suprugu.
Na zidu od njihove sobe nalaze se fotografije roditelja: Balja i Murat Gačević, Balja i Zajo Pjetrović
Bahtija kaže da je ona tako vaspitavana od svojih roditelja.
Kod nas u Gusinju uvijek su nam kao djevojkama govorili: ‘Nemoj da obrukaš roditelje i familiju’. Ja sam se tako ponašala i u braku i borila se kao što su me majka i babo učili. Imala sam zaista zlatne roditelje i uvijek sam pomislila na njih kad god bih zapala u neko iskušenje. Trudili smo se da živimo časno i pošteno, da pomognemo drugima koliko smo bili u mogućnosti – kaže Baka.
Godinu dana nakon dolaska u Ameriku otišli su u Gusinje. A otkad su penzioneri, čežnja za zavičajem je sve veća.
Svake godine smo išli u Gusinje po dva mjeseca. Jedva čekamo da vidimo svoje mjesto, svoj narod, da osjetimo čist vazduh i vidimo prirodne ljepote kakve rijetko gdje možemo vidjeti, da pričamo na svom jeziku – priča Braho.
Braho četiri godine nije bio u Gusinju, piše Fokus.
Svake godine smo išli, nismo nikada žalili novac. Nikad nisam žalio pare samo da vidim svoj kamen, prijatelje, drugove… Tu sam rođen – kaže Braho.
Da mi je još jedanput otići, ne bih žalila da umrem – dodaje Bahtija.
Možda baš ove godine pođu u, za njih, najljepše mjesto na svijetu. Da i u Gusinju proslave 70 godina braka, prisjete se onog martovskog dana kada su, ona sa 16, a on sa 22 godine, započeli život u siromaštvu, ali bogati duhom, snagom i ljubavlju. Da se podsjete kako su mladi stvorili porodicu, otišli u svijet i uspjeli u životu – slogom i lijepom riječju okupljali porodicu, pa danas ne kriju sreću i zadovoljstvo kada gledaju svojih desetoro unučadi i desetoro praunučadi kako izrastaju u ljude – mlade Gusinjane u New Yorku.