Ispovijest majke djevojčice koja je ubijena u školi: Od 3. maja Ribnikar za mene nije škola; učite djecu empatiji i…

  • Za mene OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru od 3. maja (kada se dogodio zločin) više nije škola. Tog dana je ona uništena i nijedno dijete tamo više ne treba da kroči da bi pohađalo nastavu, jer to nije normalno. To više ne sme da bude škola. Na tom mjestu treba napraviti memorijalni centar.
  • Također, školska godina mora odmah da se prekine u celoj Srbiji, mora se pokazati solidarnost, a ne da se nastavi s pokušajima da se sve ovo normalizuje. Okej je – i treba – da djeca do ljeta provedu vrijeme sa svojim razredom i nastavnicima, ali van škole – na terenima, igralištima, u parkovima, neka pričaju, nek se smiju, nek plaču, nek vrište, nek se grle… Neka nam preko ljeta sva djeca budu u fokusu, a od 1. septembra mora potpuna reforma obrazovnog sistema – osnovna škola mora konceptualno da se mijenja.

Ovim riječima započinje priču Milanka Negić, majka Sofije (13), koja je 3. maja ubijena u školi na Vračaru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odlučila je da se oglasi u javnosti kako bi pokušala nešto da promijeni, kako bi ukazala na činjenicu da mora da se mijenja dosadašnji sistem osnovnog obrazovanja, jer djeci treba da se ponudi sadržaj koji će, prije svega, razvijati empatiju, bliskost, drugarstvo, međusobno poštovanje, a ne da sve, kao dosad, bude samo trka za ocjenama.

  • Ja imam i dijete od četiri i po godine, imam volje i snage da se borim, želim da mi to dijete ovde odrasta i bitno mi je u kakvom će društvu odrastati… Zato hoću da ukažem na sve ovo i neverovatno mi je kako ovih dana svi maše temu, kako im je nekako sve drugo u fokusu sem krucijalnih stvari. Ovo moram da kažem iako mi sve ovo iziskuje puno energije, jer ulažem puno napora i energije da Sofiju nekako održim prisutnom pored sebe, da joj čujem glas, da nekako nađem način kako ću dalje sa svime da se nosim… – kaže Milanka Negić za Kurir.

Sofija je, kad je tog kobnog dana u školi počela pucnjava, bila u toaletu. Drugarica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad su se začuli rafali. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala.

  • Mi smo doživjeli nešto što je najveća tragedija koja se ikada dogodila u svijetu, a oni sada guraju djecu da idu u škole, da se sve normalizuje, da se sve nastavi… A ovo je “Krvava bajka” 21. vijeka. Sjećam se kako je, kad sam ja bila mala, svakog 21. oktobra cijelo odjeljenje mislilo na ono što se dogodilo u Kragujevcu 1941. i cijelo odeljenje je tada plakalo, imalo osjećanja, emocije, saosjećanje, iako je bilo prošlo više od 40 godina. Postoji razlog za to – djeca se identifikuju s decom, tako se razvija empatija. Nikad nismo plakali kad smo slušali da je poginuo neki heroj, jeste nam bilo žao, ali kad čujemo da su djeca stradala – onda plačemo. A naše društvo danas nema empatiju, to se u školi ne stiče, u školi postoji samo neka nezdrava kompeticija i zavist, to je jedino što se razvija… U školi je najveći akcenat na ocjenama, postoji veliki pritisak kada je reč o ocjenama, pa sada ima 20 puta više vukovaca nego kad sam ja išla u školu. Podignuti su pragovi za upis u srednje škole, djeca su isfrustrirana… Zato pritisak s ocjenama mora pod hitno da nestane. Akcenat u osnovnoj školi mora da bude na nečemu drugom, na tome da se djeca nauče vrijednostima, da im se da neki sadržaj, da imaju neku kulturu, da se druže i povezuju, da se razvija empatija… To je prioritet, a toga sada nema – kaže ona, između ostalog, za Kurir.

NAJNOVIJE

NAJČITANIJE