Vlasnica kafića koji se već generacijama nalazi u vlasništvu iste porodice imala je dvije opcije; nakon nekoliko desetljeća rada zatvoriti popularnu Skitnicu ili radnu snagu potražiti u inozemstvu. Odlučila se za potonje i nije požalila.
Iako su strani radnici u hrvatskom gradovima česta pojava, u manjim je mjestima dolazak ljudi iz udaljenih dijelova svijeta da bi tamo živjeli i radili još uvijek rijetkost. Tako su mještani malog mjesta Imbriovca, ili kako ga oni zovu, Jembrovca, nedaleko Koprivnice, u čudu gledali kad su prije četiri mjeseca došli na kafu, pivo ili gemišt u svoj lokalni kafić. Tamo su jednog dana osvanule dvije državljanke daleke zemlje Nepal. Vlasnica kafića koji se već generacijama nalazi u vlasništvu iste porodice imala je dvije opcije; nakon nekoliko desetljeća rada zatvoriti popularnu Skitnicu ili radnu snagu potražiti u inozemstvu. Odlučila se za potonje i nije požalila.
- Obratili smo se agenciji koja se bavi angažiranjem radne snage iz Nepala. Djelatnica koja je do tad radila kod mene otišla je u Njemačku jer joj tamo obitelj ima vlastiti posao. Konobaricu ili konobara kod nas nismo mogli naći. Tada sam imala samo dvije opcije, a nisam htjela zatvoriti – kazala nam je Tamara Virius, vlasnica kafića u Imbriovcu. Iz agencije su vrlo brzo javili da su pronašli dvije djevojke koje žele raditi u njenom kafiću. Jedna od njih je Sita Rimal (22), koja je pristala razgovarati s nama, dok je njezina kolegica bila nešto suzdržanija. Sita je u Nepalu ostavila oca, majku, dvije sestra i dva brata te se otisnula na put na gotovo drugi kraj svijeta kako bi svojoj obitelji omogućila život s više dostojanstva.
- Roditelji i braća rade povremeno, u Nepalu nema baš mnogo posla. Prije nego sam došla u Hrvatsku, radila sam u banci i imala plaću od 20.000 rupija – objasnila je Sita svoj razlog za dolazak u Hrvatsku. Kad se spomenuta svota nepalskih rupija pretvori u eure, ispada da je Sita radila za 140 eura mjesečno, a ovdje u Hrvatskoj ima znatno više te osiguran stan i hranu. Gotovo sav novac šalje u Nepal te tako svojoj sedmeročlanoj obitelji svojom zaradom omogućava normalan život. Što se tiče samog posla, Sita je unatoč jezičnoj barijeri vrlo brzo usvojila osnove hrvatskog. Naučila je što znači kava s hladnim, kratka, produžena i slične izraze, zna čak što znači i „za oba oka“, a to je tajna šifra da kratko koje dolazi uz kavu ovog puta bude poduplano, bilo to pelin ili amaro. Naučila je kako se izgovaraju brojevi i vrlo brzo postala samostalna. Gazdarica joj čak i povjerava da plaća naručenu robu koja dolazi.
- Izuzetno sam zadovoljna s djelatnicama, dobro su se snašle i gosti su ih dobro prihvatili, a ništa manje važna nije činjenica da su se i one brzo skompale s gostima – navela je Tamara. Sama Sita govori nam da joj je u Hrvatskoj lijepo, da nije imala nikakva loša iskustva te da su gosti pristojni i da se prema njoj i kolegama odnose s poštovanjem.
- Tužna sam jedino kada se čujem s obitelji. Iako smo stalno u kontaktu, nedostaju mi roditelj i braća. Jako smo povezani – kazala je Sita Rimal te dodala da ovdje kani ostati, pa čak možda i osnovati obitelj. Kaže nam da nema dečka u Nepalu, ali da bi u Hrvatskoj htjela nekoga upoznati, a nama se čini da Sita ovdje već ima simpatiju. Više o tome nije htjela govoriti. Kako smo kazali, i gosti su sretni što ih poslužuju dvije kulturne i dobre djevojke i vrlo rado dolaze u kafić.
- Jako se dobro slažemo, sporazumijevamo se bolje nego bi se očekivalo. Obje već znaju tko što pije i čim uđemo u kafić već spremaju naša pića. Ugodno je, jako se dobro slažemo – govori nam jedan redoviti gost kafića.
