Rade smjene od 24 sata, u bolnicama ih je ostala nekolicina: Najteže je kad nam na sto dođu poznata lica

Samo nekoliko dana nakon ruske agresije, ukrajinskom kardiokirurgu Jaroslavu Bohaku zazvonio je telefon.

Na drugoj strani linije bio je njegov prijatelj i kolega iz bolnice na istoku. “Ne mogu više amputirati ruke mladićima”, rekao mu je. Bohak se nalazio na zapadu Ukrajine, u relativnoj sigurnosti, kamo su počele bježati tisuće Ukrajinaca iz nesretnijeg dijela zemlje. Među njima je bilo i ljekara.

Bolnice na istoku zemlje punile su se ranjenicima, a praznile od osoblja. Niko im je nije zamjerao, ali trebala im je pomoć jer su mnogi ranjenici možda mogli sačuvati udove.

Tri mjeseca kasnije ne prestaje pritisak pacijenata na bolnice u blizini ratišta, piše u reportaži New York Timesa, čiji je autor nedavno posjetio grad Kramatorsk i razgovarao s doktorom Bohakom i njegovim kolegama. Dok zvuk granata odjekuje bolničkim hodnicima, ukrajinski medicinari u nehumanim uvjetima spašavaju živote iza zastrtih prozora zaštićenih vrećama pijeska.

Nema ih ni približno dovoljno s obzirom na mučnu realnost koja nikako da splasne. Od predratnih deset, tu su samo dvojica ljekara. Sestara je samo šest, a svi rade 24-satne smjene, dok sedmično imaju jedan dan odmora.

• Ostali su samo najveći stoici. Ljudi su preplašeni, što da rade”, objašnjava za američki dnevnik Tatjana Bakaeva, viša medicinska sestra. Na drugim mjestima situacija je još gora. Primjerice, u gradiću Avdivki, smještenom na prvoj liniji bojišnice, radi samo jedan hirurg, istodobno i šef bolnice. Kaže da mjesecima napušta radno mjesto samo kako bi otišao po namirnice u trgovinu.

U bolnici u Slovjansku, gradu sjeverno od Kramatorska, ostala je samo trećina zaposlenih. U gradu Bahmutu, koji se nalazi na sjecištu puteva između ruskih snaga koje napreduju prema istoku i sjeveru, dvorište je krcato vozilima hitne pomoći. Hitna služba uvijek je pretrpana.

Mnogi ranjenici s istočne fronte dovoze se u Dnipro, grad od milion ljudi u kojemu ima šest bolnica. No riječ je o medicinskoj njezi četiri sata vožnje udaljenoj od prvih linija. I tamošnje bolnice pate od nedostatka osoblja, kaže hirurg iz tamošnjeg Centra za plastičnu kirurgiju, Pavlo Badiul.

“Puni smo, a osoblje radi bez pauze”, kaže on. U “praznine”, koliko mogu, uskaču volonteri.

Volontiraju i mnogi ljekari u Kramatorsku, ne samo doktor Bohak koji je početkom rata na poziv prijatelja došao pomoći u ratnu zonu.

Otkako je stigao gotovo da nema amputacija.

“Najbliža ozbiljna bolnica za ovakve stvari udaljena je 280 kilometara. Treba vremena da se do tamo stigne, a za spas nekih udova to je prekasno. Zato je bitno da sam ja stigao”, objašnjava Bohak pokazujući snimke nekih složenih operacija.

Čak i kad je tu specijalist ljekar, nedostaje opreme i lijekova. Maksim Kožemjaka dobrovoljno se javio da pomaže u vojnoj bolnici u Zaporižju. Gotovo odmah je dnevno počelo stizati od 30 do 40 teških ranjenika.

Najteže je ipak kad im na sto dođu poznata lica. Jedno jutro u slovjansku bolnicu stigao je teško povrijeđeni vojnik čiji je položaj pogodila granata.

Ihor Ihorjuk, sin glavne sestre u toj bolnici dobro poznat većini osoblja još od malih nogu, bio je u jako teškom stanju, krvario je cijelim putem do operacijskog stola.

“Odrastao nam je pred očima”, rekla je sestra Ana izlazeći nekoliko sati kasnije s crnim čizmama u rukama.

Odnijela ih je malo dalje od ulaza u bolnicu i stavila na vojsci poznato mjesto. Ondje su već stajale dobro očuvane crne tenisice vojnika kojeg nisu uspjeli spasiti dan ranije, prenosi Jutarnji.