Rade smjene od 24 sata, u bolnicama ih je ostala nekolicina: Najteže je kad nam na sto dođu poznata lica

Samo nekoliko dana nakon ruske agresije, ukrajinskom kardiokirurgu Jaroslavu Bohaku zazvonio je telefon.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na drugoj strani linije bio je njegov prijatelj i kolega iz bolnice na istoku. “Ne mogu više amputirati ruke mladićima”, rekao mu je. Bohak se nalazio na zapadu Ukrajine, u relativnoj sigurnosti, kamo su počele bježati tisuće Ukrajinaca iz nesretnijeg dijela zemlje. Među njima je bilo i ljekara.

Bolnice na istoku zemlje punile su se ranjenicima, a praznile od osoblja. Niko im je nije zamjerao, ali trebala im je pomoć jer su mnogi ranjenici možda mogli sačuvati udove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tri mjeseca kasnije ne prestaje pritisak pacijenata na bolnice u blizini ratišta, piše u reportaži New York Timesa, čiji je autor nedavno posjetio grad Kramatorsk i razgovarao s doktorom Bohakom i njegovim kolegama. Dok zvuk granata odjekuje bolničkim hodnicima, ukrajinski medicinari u nehumanim uvjetima spašavaju živote iza zastrtih prozora zaštićenih vrećama pijeska.

Nema ih ni približno dovoljno s obzirom na mučnu realnost koja nikako da splasne. Od predratnih deset, tu su samo dvojica ljekara. Sestara je samo šest, a svi rade 24-satne smjene, dok sedmično imaju jedan dan odmora.

  • Ostali su samo najveći stoici. Ljudi su preplašeni, što da rade”, objašnjava za američki dnevnik Tatjana Bakaeva, viša medicinska sestra. Na drugim mjestima situacija je još gora. Primjerice, u gradiću Avdivki, smještenom na prvoj liniji bojišnice, radi samo jedan hirurg, istodobno i šef bolnice. Kaže da mjesecima napušta radno mjesto samo kako bi otišao po namirnice u trgovinu.

U bolnici u Slovjansku, gradu sjeverno od Kramatorska, ostala je samo trećina zaposlenih. U gradu Bahmutu, koji se nalazi na sjecištu puteva između ruskih snaga koje napreduju prema istoku i sjeveru, dvorište je krcato vozilima hitne pomoći. Hitna služba uvijek je pretrpana.

Mnogi ranjenici s istočne fronte dovoze se u Dnipro, grad od milion ljudi u kojemu ima šest bolnica. No riječ je o medicinskoj njezi četiri sata vožnje udaljenoj od prvih linija. I tamošnje bolnice pate od nedostatka osoblja, kaže hirurg iz tamošnjeg Centra za plastičnu kirurgiju, Pavlo Badiul.

“Puni smo, a osoblje radi bez pauze”, kaže on. U “praznine”, koliko mogu, uskaču volonteri.

Volontiraju i mnogi ljekari u Kramatorsku, ne samo doktor Bohak koji je početkom rata na poziv prijatelja došao pomoći u ratnu zonu.

Otkako je stigao gotovo da nema amputacija.

“Najbliža ozbiljna bolnica za ovakve stvari udaljena je 280 kilometara. Treba vremena da se do tamo stigne, a za spas nekih udova to je prekasno. Zato je bitno da sam ja stigao”, objašnjava Bohak pokazujući snimke nekih složenih operacija.

Čak i kad je tu specijalist ljekar, nedostaje opreme i lijekova. Maksim Kožemjaka dobrovoljno se javio da pomaže u vojnoj bolnici u Zaporižju. Gotovo odmah je dnevno počelo stizati od 30 do 40 teških ranjenika.

Najteže je ipak kad im na sto dođu poznata lica. Jedno jutro u slovjansku bolnicu stigao je teško povrijeđeni vojnik čiji je položaj pogodila granata.

Ihor Ihorjuk, sin glavne sestre u toj bolnici dobro poznat većini osoblja još od malih nogu, bio je u jako teškom stanju, krvario je cijelim putem do operacijskog stola.

“Odrastao nam je pred očima”, rekla je sestra Ana izlazeći nekoliko sati kasnije s crnim čizmama u rukama.

Odnijela ih je malo dalje od ulaza u bolnicu i stavila na vojsci poznato mjesto. Ondje su već stajale dobro očuvane crne tenisice vojnika kojeg nisu uspjeli spasiti dan ranije, prenosi Jutarnji.

NAJNOVIJE

NAJČITANIJE