Transgeneracijska trauma u Bosni i Hercegovini predstavlja duboko ukorijenjen problem koji proističe iz ratnih sukoba devedesetih godina prošlog veka. Ovaj kontekst ostavlja trajne posljedice ne samo na pojedince koji su direktno prošli kroz traumatična iskustva, već i na naredne generacije, uključujući i mlade ljude koji su odrasli u posljeratnom periodu. Kroz perspektivu psihologa i porodičnog terapeuta, Maje Savanović Zorić, koja je lično iskusila gubitak oca u ratu, možemo dublje razumjeti izazove s kojima se suočavaju porodice i mladi.
- U poslijeratnom društvu, teret traume može biti duboko usađen u tkivo porodica, prenoseći se s generacije na generaciju kao neprestana sjenka koja utiče na mentalno zdravlje i dobrobit pojedinaca. Kroz svoj rad kao psiholog i porodični psihoterapeut, suočavam se s ovom stvarnošću svakodnevno. Moje iskustvo i istraživanje posebno su usmjerili moju pažnju na transgeneracijsku traumu u kontekstu rodnog identiteta, gdje se dodatno suočavamo s kompleksnošću i osjetljivošću procesa – navela je naša sagovornica.
- Odrastajući u porodici sa majkom i sestrom, budući da je otac poginuo u ratu, i sama sam bila suočena s teretom gubitka i traume. Kada sam i sama postala majka, razumijevanje mog iskustva podstaknulo me je da dublje istražim kako se takve traume prenose na sljedeće generacije – nastavlja Maja.
Transgeneracijska trauma u ovom kontekstu može biti višestruko složena. Prvo, postoji trauma gubitka koji je prenesen kroz porodične linije, ostavljajući tragove emocionalne nestabilnosti i poteškoća u formiranju zdravih odnosa. Drugo, postoji društveni kontekst poslijeratnog društva koji može biti neosjetljiv ili neprijateljski prema drugim i drugačijim. Ovo može stvoriti dodatni pritisak i konfuziju za adolescente koji se bore s identitetom i traumom.
U radu s mladima, posebno adolescentima, ključno je stvaranje sigurnog i podržavajućeg okruženja u kojem se mogu osjećati slobodno istraživati i izražavati svoj identitet. To podrazumijeva razumijevanje njihovih individualnih iskustava i emocionalnih potreba, uzimajući u obzir i transgeneracijsku traumu koja može oblikovati njihov unutarnji svijet.
Važno je također osvijestiti roditelje i ostale članove porodice o uticaju transgeneracijske traume i kako ona može uticati na njihovu podršku i razumijevanje. Porodična psihoterapija postaje ključna u pružanju podrške porodicama koje se suočavaju s ovim izazovima. Fokusirajući se na cijelu porodicu, terapija omogućava članovima da razumiju i obrađuju emocionalne i psihološke posljedice transgeneracijske traume. Terapeuti nude siguran prostor za porodice da procesuiraju svoje traume, razviju bolje međusobno razumijevanje i nauče nove načine suočavanja s emocionalnim izazovima. Kroz terapiju, mladi mogu obraditi svoje osjećaje, naučiti tehnike suočavanja i razviti emocionalnu stabilnost. Važno je uspostaviti siguran prostor za razgovor o teškim temama poput gubitka, identiteta i međunacionalnih tenzija, nudeći podršku i razumijevanje. Ova vrsta terapije ne samo da pomaže pojedincima da prevladaju traumu, već i jača veze unutar porodica i doprinosi izgradnji otpornijeg društva.
U zaključku, suočavanje sa transgeneracijskom traumom zahtjeva holistički pristup, a porodična psihoterapija može biti ključna u procesu iscjeljenja i obnavljanja porodičnih veza. „Dok se nosim sa izazovima i traumama u svojoj porodici, radim i sa drugim porodicama kako bih im pomogla da pronađu put ka emocionalnom i psihičkom ozdravljenju – istakla je naša sagovornica na kraju.
Ovaj tekst nastao je kroz projekat „Prevencija sekundarne traume kroz osnaživanje – PRESTO“ koji se implementira u okviru projekta „Unapređenje društvene kohezije kroz saradnju u oblasti pružanja lokalnih usluga u Bosni i Hecegovini“ kojeg finansira Fond za izgradnju mira Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF), a provode Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u ime Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.
