Stručnjak za pitanja medija, etike i tehnologije Piter Mantelo upozorava da se video-igrama promoviše kultura nasilja i da mora postojati svijest o tome da iz prikazivanja toksičnih sadržaja preko ekrana i video-igara nastaju mantre koje adolescenti i mladići usvajaju, a koje aludiraju na to da se problemi rješavaju samo nasiljem.
Mantelo, koji je proveo deceniju istražujući vezu između nasilnih video-igara i nasumičnih akata nasilja u stvarnom svijetu, u svojoj analizi za Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske ukazuje da, slično kao što to čine mejnstrim akcioni filmovi i TV drame, i video-igre pružaju publici osjećaj nekakvog instruktivno-obrazovnog karaktera za razumijevanje kako stvarni svijet navodno funkcioniše.
Navodeći da pitanje uzroka tragedije i masakra u Beogradu i Mladenovcu postavljaju roditelji žrtava širom svijeta, ovaj stručnjak za pitanja medija, etike i tehnologije na Azijsko-pacifičkom univerzitetu “Ritsumeikan” u Japanu ističe da razlog zašto su ove video-igre često privlačne adolescentima i mladim muškarcima jeste taj što im omogućavaju da postignu iluziju kontrole nad svojim svijetom.
Mantelo naglašava da koherentna, algoritamska priroda virtuelnog bojnog polja nudi igraču pojačan doživljaj sebe, ali i utočište od haosa i nepredvidivosti stvarnog svijeta.
Prema njegovim riječima, za razliku od pasivne prirode filma ili TV-a u kojima je gledalac zbog same prirode sadržaja pasivan, video-igre pružaju korisnicima interakciju, mobilnost i sposobnost da stvaraju svoja okruženja i iskustva u sugestivnom i realističnom svijetu video-igara.
“Kompanije koje prodaju video-igre ratnog sadržaja u kojima igrač direktno učestvuje u borbama-ubistvima često pokušavaju da podmetnu tvrdnje da video-igrama ovakvih sadržaja edukuju igrače o geopolitičkim sukobima, ali u stvari oni indirektno promovišu kulturu nasilja kao način rješenja problema”, istakao je Mantelo, objašnjavajući kako funkcioniše svijet video-igara.
On je dodao da na virtuelnom bojnom polju igrači dobijaju novac za ubistva koja vrše u realističnoj video-igri, a koji onda koriste za kupovinu još moćnijeg oružja i pancirnih odijela.
Mantelo ističe da što moćnije oružje i pancirno odijelo igrač sakupi, to je veća vjerovatnoća da će pobijediti u igri, a kao rezultat, veza između pobjede u ubijanju protivnika i mnogo novca u video-igri, pretvara se u nemilosrdnu alegoriju o tome kako je nasilje vezano sa zatrovanom muškošću u savremenom društvu.
“Moramo se zamisliti nad društvom koje dozvoljava da nelegalno oružje bude lako dostupno. Takođe treba da budemo svjesni da iz prikazivanja toksičnih sadržaja preko ekrana i video- igara, koje pokreće industriju zabave, nastaju mantre koje adolescenti i mladići usvajaju, a koje aludiraju na to da se muškost stiče i problemi rješavaju samo nasiljem. Poput trinaestogodišnjaka u Beogradu i dvadesetjednogodišnjaka iz Mladenovca, otuđeni mladići širom svijeta sve više se udaljavaju od direktnog iskustva i stvarnog života samo da bi doživjeli katarzu i našli zajednicu u prikazima nasilja putem ekrana i u realnosti video-igara”, napominje Mantelo.
Mantelo ukazuje i da u nekom trenutku ove virtuelne fantazije nisu više bile dovoljne da umire njihove uznemirene i pomućene umove i odlučili su da ih sprovedu u stvarnom svijetu sa smrtonosnim posljedicama.
Trinaestogodišnji učenik Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” ubio je 3. maja u školi osam đaka i radnika obezbjeđenja, te ranio šest učenika i nastavnicu.
Dvadesetjednogodišnjak iz Dubone kod Mladenovca je 4. maja ubio osam, a ranio 14 ljudi, mahom mladih, u svom selu i u Malom Orašju.
