Prava senzacija nastala je u Bosni i Hercegovini kada je tokom ljeta objavljena informacija da kikbokser Ahmed Krnjić potpisuje za najjaču organizaciju u svijetu ONE Championship.
Oduševljene Ahmedovim napretkom i predstavljanjem države posebno je dostiglo ekspanziju sredinom novembra kada je Krnjić u debi nastupu pobijedio Brazilca Brunu Chavesa u Singapuru.
Krnjić je u dosadašnjoj karijeri bio profesionalni prvak Evrope u kategoriji do 88,6 kilograma WAKO pro-asocijacije, osvojio je i titulu teškaškog prvaka SENSHI organizacije.
Ovaj ponosni Kakanjac svoje prvo iskustvo sa borilačkim sportovima imao je upravo u Kaknju, u intervjuu za ITV Ljudi i zemlja opisao je svoje prve korake.
- Prvo moje iskustvo s borilačkim sportovima je bilo u karate klubu “Sakib Bitić” Kakanj, mislim da se tako zvao, nekad sa 11-12 godina. Ja sam živio na selu i kad smo doselili u grad ja sam počeo razmišljati o tome šta da treniram. Većina u školi je trenirala fudbal a mi kao djeca sa sela svi su nekako igrali lopte međutim ja sam bio malo više aktivan i često sam imao te neke dječije tuče u školi i nekako imao sam taj epitet najjači i najveći u društvu. Tako me to više privlačilo. Kad smo doselili u grad ja sam želio nešto da treniram, nešto od borilačkih sportova, tad nisam znao razliku između svega toga. Znali smo to samo iz filmova Jackie Chana, Jean-Claude Van Dammea, Bruce Leea… I ono svi su se nekako ugledali na te akcione filmove.
ŽELIO JE VIŠE ‘VATRE’ I KONTAKTA
Rođak mu je trenirao karate pa je odlučio i sam testirati svoje spobonosti, međutim, na treninzima je izdržao do nepuna dva mjeseca jer je želio više vatre i kontakta.
- Jedan moj rođak koji je već bio sedmi razred kaže mi da trenira karate. Ja kažem super daj i ja da probam i otišao sam na trening karatea i bio sam mjesec-dva. Nije mi se nešto svidjelo na prvu zbog te neke metodike u njihovom treningu. Ja sam želio malo vatre, kontakta i daj da se ja takmičim da probam taj sparing tu borbu. Međutim, treneri su kazali da je takav sistem u karate klubovima da to nema nego moraš prvo da učiš mnogo toga, kate i simulacije borbe, pa tek onda nakon nekog vremena da te stavi na sparing ili izvede na sparing u borbu. Odustao sam. Poslije toga sam krenuo sa košarkom i igrao sam dvije godine za KK Kakanj.
Za kikboks je saznao slučajno na terminu dok je igrao košarku. Uočio je momka sličnog sebi i odmah je iskoristio priliku da sazna šta to on trenira?
- Na terminu basketa ja i moj drug iz razreda bili smo na vatrogasnom poligonu u Doboju i bio je tu neki novi momak kojeg ja nisam poznavao do tada. Bio je malo agresivan u toj košarci i ja sam igrao centra inače, bio sam visok, i inače sam bio agresivan u košarci, gurao se više. Taj momak je bio malo agresivniji, pitam ovog druga je li on trenira košarku? Kaže ne, on trenira kikboks. Aahh. I sad je mene to zaintrigiralo, ja sam njega pitao šta, kako, kad, gdje, on je rekao u septembru kreće sezona dođi na trening i tako je sve to krenulo.
VREĆE JE PRAVIO SAM
Nakon karatea i basketa nesiguran šta je ono što ga očekuje u septembru pravi odlučujući korak i dolazi na trening što će se ispostaviti kao životni put kojeg je tražio oduvijek.
- Vidio sam u jednom uglu vreća okačena i par momaka udara u tu vreću i meni je to bilo fascinantno jer ja dok sam bio dijete i živio na selu sam sebi pravio vreće od platnenih vreća od stočnog brašna i punio ih slamom i pilotom i pravio sebi vreće i kao trenirao… ja tad nisam ništa znao niti sam bio upućen u ikakav sport. Međutim, kroz filmove borilačke ja sam to zavolio i kao klinac sam to pravio sebi u pojati.
NAJMLAĐI ALI I NAJOPASNIJI U ŠKOLSKOM OBRAČUNU
Kroz filmove i medije borci koji se bave bilo kojim borilačkim sportovima prikazivani su kao i oni koji nerijetko učestvuju u uličnim tučama.
Krnjić smatra da su to predrasude ali je i ispričao kako je završio njegov zadnji ulični obračun.
- To su neke predrasude. Međutim, mislim da su to predrasude za koje je neko imao povod za to. Što se mene tiče ja nisam imao uličnih tuča. Zadnja što se sjećam je bila u osnovnoj školi kad sam bio sedmi razred, nekako na početku kad sam počeo trenirati. Bio je neki obračun između razreda, ono školsko, i sjećam se da sam ja bio najmlađi tako da sam ovog jednog udario nogom u glavu i to je bio belaj (smijeh). Čovjek je trebao na maturu da ide jer je bio završna godina i imao je “felgu na oku”, nije se baš dobro završilo.
TEŽAK PUT DO NAJJAČE KICKBOX ORGANIZACIJE SVIJETA
Krnjić već danas ubire plodove svog rada, veći dio publike to vidi ali slava koja je tek počela nije došla preko noći već teškim radom, trudom i voljom – što javnost uglavnom zanemaruje.
Za jednu deceniju uslovi u kikboksu su drastično se promijenili, ranije je bilo mnogo teško stanje a detalje iz svog iskustva je podijelio sa nama.
- Iskreno, ta rečenica težak je put je stvarno tako jer ja sam krenuo u Kaknju gdje smo u tom klubu trenirali dva puta sedmično i imali smo jednu vreću u ćošku gdje smo trenirali bez nešto puno znanja o samom sportu i tehnici i sad taj put se razvijao na način da smo mi sami sebi otvorili klub, tj. grupa nas koji smo trenirali tu par starijih momaka je pokrenulo novi klub i išli smo da boksamo za bokserski klub Vogošća pa sam ja krenuo da radim boks i za bokserski klub Čelik iz Zenice gdje sam bio godinu dana. Na kraju sam prešao u kikboks klub Isak iz Zenice. Jer su bokserski klub Čelik iz Zenice i klub borilačkih vještina Isak u atomskom skloništu jedna pored drugog, ista su ulazna vrata. Tu sam od možda 2016. godine. Onda sam putovao skoro svakodnevno iz Kaknja u Zenicu vozom, čekajući voz – a znate kakva je u nas situacija sad sa željezničkim saobraćajem, ko nije putovao baš i ne zna kakva je to situacija. Svakodnevno čekanje voza pola sata, sat a nekad i po dva sata čekanja i ne dođe i onda trening je u sedam a ja sam tu od četiri sata čekam voz pa ima-nema, idem na autoput stopam pa ako neko stane. Znao sam par puta da se vratim kući jer prođe termin treninga. Iz škole sam odlazio tako što su me puštali profesori. Bio sam odličan učenik ali malo sam “eksivirao” pa sam imao taj neki možda na šarm ili… ne znam na što ali profesori su mi izlazili u susret jer sam bio odličan učenik ali eto imao sam nekih obaveza sportskih. Znao sam odlaziti ranije dva časa druga smjena pa odem na željezničku stanicu pa čekam, to je pješačenja nekih jedan kilometar od škole pa dođem u Zenicu i opet dva i po kilometra do Crkvica pješke ponovo na trening. Zatim se ponovo vraćam na autobus i ponovo pješke od stanice do kuće pješke nekih dva i po kilometra. Uglavnom, svakodnevno sam prolazio pješke nekih osam kilometara samo da odem i vratim se na trening. Poslije toga krećem i na fakultet u Zenicu i živim u Studentskom centru. Tu mi je bilo lakše jer je dom bio preko puta rijeke od mog kluba. Onda je već bila lakša situacija, trenirao sam ujutro i uvečer. Danas sam ja već odrastao čovjek i što se tiče uslova puno je bolje nego na samom početku.
‘TEK ĆU DA POKAŽEM DA MOGU BITI NAJBOLJI’
Borac mora da ima uvijek motivaciju za novi napredak u karijeri ali veliki broj je onih koji posustaju na pola puta, no, Krnjić kaže kako generalno takvih situacija nije imao zbog čega vjerujemo danas ima ove rezultate.
- Ne sjećam se tog perioda da sam bio loš, da neću da treniram uvijek sam imao motivaciju da budem najbolji, da se dokažem. Od samog početka ja vjerujem u sebe da mogu biti najbolji u ovom što radim i cijelo vrijeme me drži ta motivacija i želja za uspjehom i mislim da sam dosad dokazao kako sebi tako i drugima i mislim da ću tek da pokazujem da mogu biti najbolji.
Prvi intervju Bosanskog čelika nakon pobjede u Singapuru: Tek ću da pokažem da mogu biti najbolji
