Prvi intervju Bosanskog čelika nakon pobjede u Singapuru: Tek ću da pokažem da mogu biti najbolji

Prava senzacija nastala je u Bosni i Hercegovini kada je tokom ljeta objavljena informacija da kikbokser Ahmed Krnjić potpisuje za najjaču organizaciju u svijetu ONE Championship.

- TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA-

Oduševljene Ahmedovim napretkom i predstavljanjem države posebno je dostiglo ekspanziju sredinom novembra kada je Krnjić u debi nastupu pobijedio Brazilca Brunu Chavesa u Singapuru.

Krnjić je u dosadašnjoj karijeri bio profesionalni prvak Evrope u kategoriji do 88,6 kilograma WAKO pro-asocijacije, osvojio je i titulu teškaškog prvaka SENSHI organizacije.

- Advertisement -Kakajnski Oglasi - Najveći oglasnik u Kaknju MegaOglasi - Brza prodaja i kupovina

PRVI KORACI: ČESTO IMAO TUČE

- TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA-

Ovaj ponosni Kakanjac svoje prvo iskustvo sa borilačkim sportovima imao je upravo u Kaknju, u intervjuu za ITV Ljudi i zemlja opisao je svoje prve korake.

  • Prvo moje iskustvo s borilačkim sportovima je bilo u karate klubu “Sakib Bitić” Kakanj, mislim da se tako zvao, nekad sa 11-12 godina. Ja sam živio na selu i kad smo doselili u grad ja sam počeo razmišljati o tome šta da treniram. Većina u školi je trenirala fudbal a mi kao djeca sa sela svi su nekako igrali lopte  međutim ja sam bio malo više aktivan i često sam imao te neke dječije tuče u školi i nekako imao sam taj epitet najjači i najveći u društvu. Tako me to više privlačilo. Kad smo doselili u grad ja sam želio nešto da treniram, nešto od borilačkih sportova, tad nisam znao razliku između svega toga. Znali smo to samo iz filmova Jackie Chana, Jean-Claude Van Dammea, Bruce Leea… I ono svi su se nekako ugledali na te akcione filmove.

ŽELIO JE VIŠE ‘VATRE’ I KONTAKTA

Rođak mu je trenirao karate pa je odlučio i sam testirati svoje spobonosti, međutim, na treninzima je izdržao do nepuna dva mjeseca jer je želio više vatre i kontakta.

  • Jedan moj rođak koji je već bio sedmi razred kaže mi da trenira karate. Ja kažem super daj i ja da probam i otišao sam na trening karatea i bio sam mjesec-dva. Nije mi se nešto svidjelo na prvu zbog te neke metodike u njihovom treningu. Ja sam želio malo vatre, kontakta i daj da se ja takmičim da probam taj sparing tu borbu. Međutim, treneri su kazali da je takav sistem u karate klubovima da to nema nego moraš prvo da učiš mnogo toga, kate i simulacije borbe, pa tek onda nakon nekog vremena da te stavi na sparing ili izvede na sparing u borbu. Odustao sam. Poslije toga sam krenuo sa košarkom i igrao sam dvije godine za KK Kakanj.

Za kikboks je saznao slučajno na terminu dok je igrao košarku. Uočio je momka sličnog sebi i odmah je iskoristio priliku da sazna šta to on trenira?

  • Na terminu basketa ja i moj drug iz razreda bili smo na vatrogasnom poligonu u Doboju i bio je tu neki novi momak kojeg ja nisam poznavao do tada. Bio je malo agresivan u toj košarci i ja sam igrao centra inače, bio sam visok, i inače sam bio agresivan u košarci, gurao se više. Taj momak je bio malo agresivniji, pitam ovog druga je li on trenira košarku? Kaže ne, on trenira kikboks. Aahh. I sad je mene to zaintrigiralo, ja sam njega pitao šta, kako, kad, gdje, on je rekao u septembru kreće sezona dođi na trening i tako je sve to krenulo.

 

VREĆE JE PRAVIO SAM

Nakon karatea i basketa nesiguran šta je ono što ga očekuje u septembru pravi odlučujući korak i dolazi na trening što će se ispostaviti kao životni put kojeg je tražio oduvijek.

  • Vidio sam u jednom uglu vreća okačena i par momaka udara u tu vreću i meni je to bilo fascinantno jer ja dok sam bio dijete i živio na selu sam sebi pravio vreće od platnenih vreća od stočnog brašna i punio ih slamom i pilotom i pravio sebi vreće i kao trenirao… ja tad nisam ništa znao niti sam bio upućen u ikakav sport.  Međutim, kroz filmove borilačke ja sam to zavolio i kao klinac sam to pravio sebi u pojati.

NAJMLAĐI ALI I NAJOPASNIJI U ŠKOLSKOM OBRAČUNU

Kroz filmove i medije borci koji se bave bilo kojim borilačkim sportovima prikazivani su kao i oni koji nerijetko učestvuju u uličnim tučama.

Krnjić smatra da su to predrasude ali je i ispričao kako je završio njegov zadnji ulični obračun.

  • To su neke predrasude. Međutim, mislim da su to predrasude za koje je neko imao povod za to. Što se mene tiče ja nisam imao uličnih tuča. Zadnja što se sjećam je bila u osnovnoj školi kad sam bio sedmi razred, nekako na početku kad sam počeo trenirati. Bio je neki obračun između razreda, ono školsko, i sjećam se da sam ja bio najmlađi tako da sam ovog jednog udario nogom u glavu i to je bio belaj (smijeh). Čovjek je trebao na maturu da ide jer je bio završna godina i imao je “felgu na oku”, nije se baš dobro završilo.

TEŽAK PUT DO NAJJAČE KICKBOX ORGANIZACIJE SVIJETA

Krnjić već danas ubire plodove svog rada, veći dio publike to vidi ali slava koja je tek počela nije došla preko noći već teškim radom, trudom i voljom – što javnost uglavnom zanemaruje.

Za jednu deceniju uslovi u kikboksu su drastično se promijenili, ranije je bilo mnogo teško stanje a detalje iz svog iskustva je podijelio sa nama.

  • Iskreno, ta rečenica težak je put je stvarno tako jer ja sam krenuo u Kaknju gdje smo u tom klubu trenirali dva puta sedmično i imali smo jednu vreću u ćošku gdje smo trenirali bez nešto puno znanja o samom sportu i tehnici i sad taj put se razvijao na način da smo mi sami sebi otvorili klub, tj. grupa nas koji smo trenirali tu par starijih momaka je pokrenulo novi klub i išli smo da boksamo za bokserski klub Vogošća pa sam ja krenuo da radim boks i za bokserski klub Čelik iz Zenice gdje sam bio godinu dana. Na kraju sam prešao u kikboks klub Isak iz Zenice. Jer su bokserski klub Čelik iz Zenice i klub borilačkih vještina Isak u atomskom skloništu jedna pored drugog, ista su ulazna vrata. Tu sam od možda 2016. godine. Onda sam putovao skoro svakodnevno iz Kaknja u Zenicu vozom, čekajući voz – a znate kakva je u nas situacija sad sa željezničkim saobraćajem, ko nije putovao baš i ne zna kakva je to situacija. Svakodnevno čekanje voza pola sata, sat a nekad i po dva sata čekanja i ne dođe i onda trening je u sedam a ja sam tu od četiri sata čekam voz pa ima-nema, idem na autoput stopam pa ako neko stane. Znao sam par puta da se vratim kući jer prođe termin treninga. Iz škole sam odlazio tako što su me puštali profesori. Bio sam odličan učenik ali malo sam “eksivirao” pa sam imao taj neki možda na šarm ili… ne znam na što ali profesori su mi izlazili u susret jer sam bio odličan učenik ali eto imao sam nekih obaveza sportskih. Znao sam odlaziti ranije dva časa druga smjena pa odem na željezničku stanicu pa čekam, to je pješačenja nekih jedan kilometar od škole pa dođem u Zenicu i opet dva i po kilometra do Crkvica pješke ponovo na trening. Zatim se ponovo vraćam na autobus i ponovo pješke od stanice do kuće pješke nekih dva i po kilometra. Uglavnom, svakodnevno sam prolazio pješke nekih osam kilometara  samo da odem i vratim se na trening. Poslije toga krećem i na fakultet u Zenicu i živim u Studentskom centru. Tu mi je bilo lakše jer je dom bio preko puta rijeke od mog kluba. Onda je već bila lakša situacija, trenirao sam ujutro i uvečer. Danas sam ja već odrastao čovjek i što se tiče uslova puno je bolje nego na samom početku.

‘TEK ĆU DA POKAŽEM DA MOGU BITI NAJBOLJI’

Borac mora da ima uvijek motivaciju za novi napredak u karijeri ali veliki broj je onih koji posustaju na pola puta, no, Krnjić kaže kako generalno takvih situacija nije imao zbog čega vjerujemo danas ima ove rezultate.

  • Ne sjećam se tog perioda da sam bio loš, da neću da treniram uvijek sam imao motivaciju da budem najbolji, da se dokažem. Od samog početka ja vjerujem u sebe da mogu biti najbolji u ovom što radim i cijelo vrijeme me drži ta motivacija i želja za uspjehom i mislim da sam dosad dokazao kako sebi tako i drugima i mislim da ću tek da pokazujem da mogu biti najbolji.

 

‘SINA ĆU USMJERAVATI NA SPORT’

Profesionalan sportista najbolje zna koliko odricanja je potrebno u životu na putu do slave i prestižnog rezultata. Malo je poznato da je Ahmed akademski građanin, ponosan suprug i otac dvoje djece.

Zahtijevat će od sina da se bavi sportom, ali na odluku koji će to sport biti neće uticati.

  • Oženjen sam hvala Bogu nekih četiri godine. Imam sina od tri godine i kćerku od dvije godine. Sin iako ima tri godine kad gleda na TV-u ili telefonu neki meč na treningu moj skida majicu, skida se u šorc i hoće da on bude to. To je sudbina šta će da bude, ja ga neću tjerati naravno još. Šta on odluči to će biti i ja ću mu dati podršku u svemu. Bitno je samo da se bavi sportom, to ću naravno zahtijevati i usmjeravati ga na to jer mislim da je bavljenje sportom pravo dobra stvar u današnje vrijeme i da je to neophodno za našu djecu jer kako tehnologija napreduje tako mislim da fizička aktivnost same djece ide unazad. Za razliku kad sam ja bio dijete prije dvadeset godina i sad mislim da je stanje zabrinjavajuće jer mi kao djeca smo izlazili  ujutro i vraćali se u akšam i to nas uhvate za kapuljaču pa nas vrate u kuću. Danas djeca nažalost provode mnogo vremena za telefonima, tabletima, računarima i mislim da je to gorući problem današnjeg društva jer samo dijete ako nema tu fizičku aktivnost u ranom periodu razvoja može imati velike posljedice poslije. Naravno da ću ga usmjeravati na sport, da li fudbal, košarku uglavnom šta mu se svidi.

Nezgodnih situacija zbog odsustva od porodice bude, ali kaže da razumijevanja ima te da rezultate ne bi mogao postići bez njihove podrške.

  • Bude tu nekad zategnutih situacija jer nažalost bavljenje profesionalnim sportom je veliko odricanje i puno vremena iziskuje to samo bavljenje jer dolazim ujutro, uvečer, putovanja, odlasci, kampovi, druge zemlje – odlasci na same turnire, ali moja supruga i moja porodica imaju razmijevanja i ja im se zahvaljujem ovim putem, imaju razumijevanja prema tome. Ja nekad izađem u susret njima malo više, oni meni i tako se usklađujemo. Živimo život uzajamno se pomagajući jer ovo nije samo moj rezultat to je rezultat čitave porodice i mojih prijatelja i samog društva. Sam kao jedinka mislim da ne bi uspio ni dokle.

O MLADIM NADAMA

Kako je vrijeme prolazilo, sport je napredovao u raznim segmentima tako i broj boraca sa potencijalom rastao. Evo koga je Krnjić prepoznao kao kvalitetne borce:

  • Ima momaka stvarno dobrih. Ima djece koja su osvojila dosta medalja na zadnjem Svjetskom juniorskom prvenstvu. Momak iz Bihaća Amil Tutić, zapazio sam njega kao jednog od dobrih i on je novi svjetski juniorski prvak, Nuh iz Sarajeva je isto kvalitetan borac. Pored njih ima dobrih momaka, do njih je sad, imaju kvalitet, imaju uslove solidne za rad, sad samo rad, upornost i želja za dostizanje svojih ciljeva koji su visoko postavljeni. Ciljevi ako su nisko postavljeni nema tu vrhunskog rezultata, moramo vjerovati u sebe i postaviti ciljeve na najviši nivo da vjerujemo da možemo biti najbolji, to je moja teorija. Ako smatramo da je to ono što želimo mislim da idemo na top level i najviše ciljeve uz rad, trud i naravno ima i sreće.

ONE CHAMPIONSHIP IMA VELIKO POŠTOVANJE PREMA BORCIMA

Iako je tek upisao tek jedan nastup za ONE Championship organizaciju upitali smo da li ima veće ciljeve za neku drugu organizaciju.

Pored odgovora koje je ponudio pojasnio je i zašto je ONE Championship organizacija za koju nastupa posebna i o kakvoj vrsti poštovanja se radi.

  • U trenutnoj situaciji, u ONE Championship, mislim da je to top level i da nema iznad. Što se tiče samog kikboksa dvije najjače organizacije trenutno u svijetu su Glory evropska organizacija i ONE Championship. Glory kao evropska organizacija traje već niz godina, u zadnje vrijeme je u padu. Većina boraca u kategoriji do 75 kilograma su prešli iz Gloryja u ONE Championship. Glory trenutno ima jače borce i poznatije u mojoj teškoj kategoriji ali kako vrijeme odmiče mislim da će sve veći broj boraca prelaziti u ONE Championship jer je stvarno organizacija koja je na vrhunskom nivou od samog dolaska, nastupa i sve je uređeno kako bi trebalo biti. Sam taj vlasnik organizacije i cjelokupna njegova ekipa imaju veliko poštovanje prema borcima i nije to samo komercijalno, u Evropi je to sve komercijalno i gleda se da se što više zaradi, tamo taj Azijski dio, ONE je organizacija iz Singapura i drugačiji su, imaju taj respekt. Oni to smatraju malo većim nego što mi to ovdje evropljani mislimo, jer oni imaju mnogo respekta prema ljudima koji se bave borilačkim sportovima i na sve moguće načine ispoljavaju taj respekt poštovanja prema nama i mislim da se svi borci fino osjećaju što se tiče samih finansija bolji su uslovi nego u Evropi i smatram da je budućnost tamo što se tiče kikboksa. Tu ću se zadržati i vidjet ćemo do kad.

BOSNIAN STEEL – BOSANSKI ČELIK

Tokom karijere predstavljan je raznim nadimcima među kojima je najpoznatiji “Kakanjski Khabib” ali se tokom nastupa za ONE prvi put službeno predstavio sa jednim nadimkom – Bosanski čelik (eng. Bosnian Steel), što je izazvalo odušljevljenje na Balkanu.

Za naše kamere pojasnio je kako je došao na ideju za taj nadimak:

  • Sam naziv Bosanski čelik, na engleskom Bosnian steel, potiče od jednog mog profesionalnog meča u Srbiji kada su komentatori komentarisali moj meč na TV prijenosu i u samom tom meču ja sam vodio i bio sam bolji. Prošlo je par udaraca čistih meni u bradu i neko od komentatora je rekao čelična brada, čelični Bosanac, aha on dolazi iz kluba Isak iz Zenice a Zenica je u Jugoslaviji poznata po čeliku to je onda Bosanski čelik. I tako i bi… tako nekako sam se sjedinio s tim i postao je taj zvaničan naziv u tim mojim borbama.

Objavljeno:

Najnovije

Više sadržaja
Povezano

Konačno dobre vijesti: Gotovo je s rastom cijena polovnih vozila, pad je osjetan

Više od dvije godine trgovici polovnim automobilima trljali su...

U BiH nije dobila priliku: Bišćanka je među deset najljepših na svijetu

Zamislite da surfate internetom i onda slučajno ugledate svoju...

Staro pitanje, novi odgovori: Možemo li se od hladnog vremena stvarno razboljeti?

Brze promjene temperature, od iznenađujuće blage jeseni do ledene...

Slučaj proslijeđen Tužilaštvu: Učenik nasrnuo na nastavnicu u školi kod Vrbasa

U Osnovnoj školi "Bratstvo i jedinstvo" u mjestu Kucura...