Kada je vlasnik jednog noćnog kluba u Kijevu pozvao muzičare sa Zapada da sviraju u Ukrajini, dugo prije ruske invazije, nije bilo mnogo zainteresovanih.
Međutim, jedan Amerikanac iz Bostona, Mirza Ramić, prihvatio je poziv i trajno se sprijateljio sa vlasnikom kluba Tarasom Kimčakom.
“Stalno sam se vraćao”, rekao je Ramić (40) u intervjuu za New York Times u klubu Mezanin, gdje se pripremao za nastup tokom nedavne turneje u Ukrajini.
Osjetio podršku
Ta zemlja je “jedno je od mjesta koje me je najbolje dočekalo i najviše podržalo moju muziku”, izjavio je za američki list
I zato, posebno nakon ruske invazije prije dvije godine, imao je želju da dođe sada i pokaže podršku u teškim vremenima.
Ramić je rođen u Bosni i Hercegovini. Sa 11 godina je izgubio je oca u granatiranju rodnog Mostara.
Godinama je bio izbjeglica i selio se iz zemlje u zemlju sa majkom koja se mučila da nađe način da prežive.
Živjeli su u Zagrebu, Tunisu i Pragu, prije nego što su se preselili u Sjedinjene Američke Države, prvo u Arizonu, a zatim u Boston.
Tamo je završio školu i započeo karijeru kao muzičar. Osnovao je elektronski bend “Arms and Sleepers” sa kolegom sa fakulteta Maxom Lewisom.
Jesenas se kao samostalni muzičar vratio nastupima u Kijevu i još dva grada, ne mareći za prijetnju raketnim udarima.
Besplatni koncerti
On priređuje besplatne koncerte jer osjeća obavezu da bude uz svoje ukrajinske fanove.
“Umjetnost i kultura tokom rata su jedne od najvažnijih stvari koje održavaju ljude jer im daju osjećaj ljudskog dostojanstva.
Oni također imaju pravo na to u teškim vremenima”, rekao je Ramić.
Ramić ima i mnogo ruskih fanova, kao i ruskih prijatelja, uključujući svog promotora u Moskvi, koji je napustio svoju domovinu u znak protesta protiv rata u Ukrajini.
Suočio se sa sopstvenim bolom
Rekao je da je pokušao da zamisli tu dilemu u ličnom kontekstu, kako bi se on kao Bosanac osjećao prema Srbinu koji je bio protiv rata.
Ali je nakon invazije odlučio da ne svira u Rusiji iz poštovanja prema Ukrajincima.
“Otići tamo, simbolično, u ovom trenutku, ne bi bilo ispravno”, rekao je Mirza.
Jedina konstanta u njegovom životu je muzika i ona je bila spasonosna u suočavanju sa traumatičnim životnim iskustvima.
“Za mene je muzika način da se nosim sa tim ključnim sjećanjima”, rekao je on.
Vježbao klavir
Njegova majka Selma, profesorica klavira, podučavala ga je klasičnom klaviru tokom njihove izbjegličke odiseje. Nadala se da će Mirza postati koncertni pijanista.
Međutim, u tinejdžerskim godinama je odustao od četiri sata dnevnog vježbanja klavira kako bi se fokusirao na studije. Okrenuo se sviranju klavira i klavijatura u bendovima tokom srednje škole i fakulteta.
On je studirao historiju i politiku istočne Evrope na Bowdoein koledžu u Maineu i međunarodne odnose na master programu na Univerzitetu Tufts, podstaknut željom da razumije geopolitiku koja čini pozadinu njegovog života.
Ipak, u tom procesu se suočio sa sopstvenim bolom.
U kratkom dokumentarnom filmu “To Tell a Ghost”, koji je snimio prije nekoliko godina, opisao je šok koji je osjećao kada bi razgovor u razredu prešao na ratove bivše Jugoslavije.
“Sjećam se kako sjedim u učionici, pijem kafu – kao i svi ostali – i odjednom se smrzavam iznutra”, rekao je u filmu.
Kazao je da nije mogao da učestvuje u diskusiji.
Između kurseva, svirao je u jednom rok bendu a 2006. godine je osnovao “Arms and Sleepers” (oružje i spavači) sa Lewisom.
Posebno partnerstvo
Bio je to posebno partnerstvo, kako kaže, između Ramića, rođenog Muslimana, i Luisa, koji je Jevrej, a sada predaje etiku na Univerzitetu Yale.
Naziv benda odražava Ramićev pogled na rat u Bosni, i odnosi se na mnoge koji su mahali oružjem, i druge koji su malo toga činili da to zaustave.
“Svijet je spavao”, rekao je Ramić.
Imao je devet godina kada je izbio rat u Mostaru i sjećanja na taj period su duboko usađena.
“Nebo puno raketa. Tenk je ušao u našu ulicu, pored naše kuće. To je bilo teror”,. sjeća se on.
Kako se sukob pojačavao, njegov otac Ibrica, stomatolog, poslao je suprugu i sina u izbjeglički konvoj za žene i djecu. On je ostao u Mostaru da brine o njihovoj imovini i poginuo je naredne godine, u septembru 1993, kada je granata pala na ulicu ispred njihove kuće.
Gubitak oca, s kojim je bio vrlo blizak, ostao je najveća trauma za Ramića. To ga je odvojilo od domovine i on se još bori s dubokom tugom i ponekad depresijom.
Da je njegov otac preživio, vjerovatno bi se vratio u Bosnu, rekao je Ramić.
Najbolji prijatelj
Njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva preživio je rat u Bosni i još živi u Mostaru, gdje radi i izdržava porodicu. Međutim, Ramić, američki državljanin, kaže da sumnja da bi se vratio da živi tamo.
“Emocionalno je previše teško. Negdje sam između. Ne osjećam se baš kao Amerikanac, a ne osjećam se ni kao Bosanac”, kaže Mirza.
On i njegova majka su dolazili u Mostar u posjete, uključujući u septembru za 30. godišnjicu smrti njegovog oca.
Ispričao je da je veći dio grada još u ruševinama i da nikad nisu obnovili porodičnu kuću. Krov je popravljen zahvaljujući evropskoj pomoći, ali stomatološka oprema njegovog oca i druge stvari stoje netaknute, prekrivene prašinom, kao što su bile na dan kada je stradao.
Ramić se preselio u Berlin 2020. godine i provodi vrijeme u drugim evropskim zemljama. Ističe da mu se Evropa čini bližom njegovim korijenima nego Amerika.
