Nicholas Kristof počinje svoju kolumnu u listu “The New York Times” pričom o desetogodišnjoj djevojčici iz Gaze.
Njen otac je rendgenski tehničar, a ona je pametna djevojčica koja dobro govori
Primljena je u međunarodni program razmjene i trebala je otputovati u Japan gdje ju je čekala svijetla budućnost. Međutim, sada leži u bolničkom krevetu s teškom i inficiranom ranom na butini koju je zadobila u eksploziji bombe. Fotografije prikazuju veliku otvorenu ranu na njenoj nozi, a nedostaje joj i komad butne kosti.
Samer al-Attar, ortopedski hirurg koji se brinuo o djevojčici, ispričao mi je njenu priču, kaže Nicholas Kristof. Al-Attar kaže da je djevojčici potrebna amputacija kuka kako bi joj se spasio život. Njen otac, koji se pokušava pomiriti s tim da se njegov i život njegove kćerke srušio, za sada se odupire tome.
Nicholas Kristof napominje da je pokrivao mnoge krvave ratove i da je oštro pisao o tome kako su vlade u Rusiji, Sudanu i Siriji bezobzirno bombardirale civile. No, ovog puta situacija je drugačija, jer ”moja vlada stoji na strani onoga što predsjednik Joe Biden naziva ‘neselektivnim bombardiranjem’. Ovo nije isto što i namjerno gađanje civila, kao što su to učinile druge zemlje, ali ovog puta, kao poreski obveznik, pomažem u plaćanju bombi”.
Iako Kristof razumije reakciju Izraela, vojni odgovor nije isključivo biranje između dva izbora, a da nema treće opcije. Izrael je odlučio odgovoriti bombama teškim više od 900 kilograma, uništavajući cijela naselja i dozvoljavajući maloj količini pomoći da uđe u regiju, koja se sada nalazi na ivici gladi. Rezultat je takav da ovo ne izgleda kao rat protiv Hamasa, već protiv cjelokupnog stanovništva Gaze.
Odgovornost za saučesništvo
Nicholas Kristof se pita kako se Amerikanci, koji imaju oprečne stavove o ratu, mogu suprotstaviti svojim prijateljima o pitanju dešavanja u Gazi. Ističe da radije mogu šutjeti, ili skrenuti pogled, umjesto da uđu u ogorčenu i polarizirajuću debatu koja bi ih mogla koštati prijateljstva. Ali ”ravnodušnost je najpodmuklija opasnost”, kao što je rekao književnik Elie Wiesel koji je, također, primijetio i to da se ”ljudske patnje bilo gdje tiču muškaraca i žena svugdje”.
Kristof je upozorio da bi patnja djece – a polovina stanovništva Gaze su djeca – “trebala izazvati našu posebnu zabrinutost”. Napominje da procjene Fonda Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) pokazuju da u Gazi ima najmanje 17.000 djece koja su bez pratnje ili su odvojeni od svojih porodica usred haosa rata i raseljavanja.
Neki će za sve ovo okriviti Hamas i govoriti: da nije napao izraelske civile, ne bi bilo izraelskog bombardovanja. Međutim, dodaje autor, ovo izgleda kao izbjegavanje moralne odgovornosti, jer Izrael i Amerika imaju sposobnost da djeluju, a “zvjerstva koja su pretrpjeli izraelski civili” ne opravdavaju sravnjivanje palestinskih četvrti sa zemljom.
Autor se pita kako Biden može kritizirati Rusiju zbog bombardiranja civila i podrivanja međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, dok u isto vrijeme snabdijeva Izrael bombama koje brišu kvartove u Gazi s lica zemlje. Također, kako daje diplomatsko pokriće premijeru Benjaminu Netanyahuu dok se stanovnici u Gazi suočavaju s glađu, posebno otkako je obustavio američko finansiranje Agencije Ujedinjenih naroda za palestinske izbjeglice (UNRWA), koja je odgovorna za pružanje pomoći stanovnicima Gaze.
Autor je zaključio da su odluke o vođenju rata mučne, jer uvijek stradaju nevini civili. Ističe da je život pametne desetogodišnje djevojčice u Gazi vrijedan jednako koliko i život bilo kojeg američkog ili izraelskog djeteta. ”Zato se mi Amerikanci moramo suočiti sa svojom odgovornošću kao saučesnici u tragediji i svemu što se dešava u Gazi”, kazao je, prenosi Al Jazeera.
