Put prema Potočarima nije samo priča o kilometrima, umoru i odricanju. To je priča o ljudima koji na svakom koraku pokazuju da dobrota, gostoprimstvo i poštovanje prema učesnicima Marša mira žive punim srcem.
Hamza i Ševal su tokom prolaska kroz Tuzlanski kanton doživjeli niz dirljivih susreta koji će im, kažu, ostati u trajnom sjećanju. Iako iza sebe imaju desetine pređenih kilometara po visokim temperaturama, osmijesi i podrška ljudi uz put davali su im novu snagu da nastave dalje.
Za Hamzu, koji već četvrtu godinu zaredom pješice kreće iz Kaknja prema Potočarima, mnogi stanovnici Tuzlanskog kantona više nisu nepoznata lica. Naprotiv, mnogi ga prepoznaju još iz prethodnih godina, zaustavljaju, pozdravljaju i dočekuju kao starog prijatelja.
Tokom puta uslijedili su brojni pozivi na odmor, ručak i večeru. Ljudi su ih nudili hladnom vodom, sokovima, kafom, domaćim kolačima i voćem, želeći da makar na trenutak olakšaju njihov naporan put. Gotovo svako zaustavljanje bilo je ispunjeno toplim riječima podrške i zahvalnosti što svojim hodom čuvaju kulturu sjećanja.
Posebno emotivan bio je doček koji su im priredili predstavnici Sindikata Rudnika Banovići, koji su ih srdačno ugostili i poželjeli im sretan nastavak puta. Nakon toga uslijedio je ručak kod porodice Delić u Živinicama, gdje su dočekani kao najrođeniji, uz bogatu sofru i iskreno gostoprimstvo. Dan je završen u kalesijskom selu Vukovije, gdje ih je ugostila porodica Mensura Padžića, otvorivši vrata svog doma i pruživši im prijeko potreban odmor nakon još jedne iscrpljujuće etape.
Hamza ističe da ga ovakvi trenuci svake godine iznova dirnu.
“Svaki kilometar koji pređemo nosi svoju težinu, posebno kada temperature prelaze trideset stepeni. Umor je veliki, ali kada vas ljudi zaustavljaju, grle, nude vodu, hranu ili samo kažu ‘hvala vam’, tada zaboravite na žuljeve i iscrpljenost. Posebno me raduje što me mnogi ljudi prepoznaju iz prethodnih godina. To pokazuje da naš put nije uzaludan i da zajedno čuvamo sjećanje na žrtve genocida. Ovakva dobrota daje snagu da nastavimo dalje.”
Njegov saputnik Ševal, kojem je ovo drugi put da pješice ide prema Potočarima iz Kaknja, kaže da je ostao iskreno iznenađen prijemom ljudi.
“Znali smo da su ljudi dobri, ali ovakav prijem je teško opisati riječima. Na svakom koraku neko nas zove da se odmorimo, da nešto pojedemo ili popijemo. Ljudi nas dočekuju kao da smo članovi njihove porodice. Osjećamo ogromno poštovanje, a to nam daje dodatnu odgovornost da dostojanstveno završimo ovaj put. Uprkos vrućini i dugim dionicama, upravo nas ova dobrota nosi naprijed.“
Hamza i Ševal nastavljaju svoje putovanje prema Potočarima, svjesni da svaki novi kilometar nije samo korak prema cilju, već i još jedna potvrda da su solidarnost, ljudskost i kultura sjećanja vrijednosti koje povezuju ljude širom Bosne i Hercegovine.
(B.S. / Kakanj-X)
