Bosna i Hercegovina već godinama bilježi demografske promjene koje se ne mogu svesti samo na manji broj rođenih. Stanovništvo je sve starije, veliki broj mladih odlazi iz zemlje, dok oni koji ostaju sve kasnije donose odluku o braku i roditeljstvu.
Iza tih odluka uglavnom ne stoji nestanak želje za porodicom. Naprotiv, porodica je i dalje važan životni cilj velikog broja mladih. Problem je što put do nje sve češće počinje pitanjima na koja nije lako pronaći odgovor: gdje raditi, kako riješiti stambeno pitanje i da li je moguće obezbijediti dovoljno prihoda za samostalan život.
Zbog toga brak za mnoge više nije početak zajedničkog života, nego korak koji dolazi tek nakon što se steknu određeni uslovi.
Pritisak okoline, međutim, nije nestao. Pitanja o tome kada će se neko vjenčati ili dobiti djecu i dalje su gotovo nezaobilazna u svakodnevnom životu. Ono što se promijenilo jeste odnos mlađih generacija prema tim očekivanjima.
Dio mladih brak ne smatra nužnim dokazom ljubavi i zajedništva. Za njih je važniji kvalitet odnosa nego formalni status. Drugi, pak, brak žele, ali ga odgađaju jer trenutno ne vide dovoljno sigurnu finansijsku osnovu za takvu odluku.
„Nije problem u tome što ne želim brak, nego što prvo želim imati uslove da mogu normalno živjeti“, jedan je od stavova koji se sve češće čuje među mladima.
Stan i posao postali preduslov za zajednički život
Brojke pokazuju da se brakovi u BiH sklapaju sve rjeđe. U prvih devet mjeseci 2024. godine zaključeno je 12.320 brakova, što je 3,60 posto manje nego u istom periodu godinu ranije.
Iza statistike kriju se različite životne priče, ali zajednički nazivnik često je ekonomska nesigurnost. Mladi teško dolaze do stalnog zaposlenja, plate često ne prate rast troškova života, dok su cijene stanova i najma za mnoge izvan realnih mogućnosti.
U takvim okolnostima odluka o zasnivanju porodice postaje mnogo složenija. Nije dovoljno imati posao, potrebno je imati posao koji omogućava samostalan život i planiranje budućnosti.
Profesor sociologije Amer Osmić, govoreći za Federalnu TV, smatra da je jedan od ključnih problema osjećaj besperspektivnosti. Mladi, prema njegovom mišljenju, često nemaju osjećaj da žive u društvu u kojem mogu sigurno planirati narednih pet, deset ili petnaest godina.
Takva atmosfera direktno utiče i na porodične odluke. Ako mlada osoba ne zna gdje će živjeti, koliko će zarađivati ili hoće li za nekoliko mjeseci imati posao, teško je očekivati da će bez dileme preuzeti odgovornost koju donose brak i roditeljstvo.
Dodatni problem predstavlja činjenica da značajan broj mladih živi sam. Samostalan život u društvu u kojem su stanovanje i svakodnevni troškovi sve skuplji često znači i odlaganje odluka koje su ranije dolazile mnogo ranije.
Porodica nije nestala iz planova, ali država mora ponuditi više
Iako se broj brakova smanjuje, želja za porodicom nije nestala. Prema istraživanju „Demografske budućnosti“, oko 80 posto mladih uspješan život povezuje s formiranjem porodice.
Istovremeno, povjerenje u podršku sistema prilično je nisko. Samo osam posto ispitanih smatra da država dovoljno pomaže mladima, dok tek deset posto vidi podršku poslodavaca u usklađivanju poslovnog i privatnog života.
To pokazuje da problem nije samo u ličnim izborima. Ako društvo želi veći broj mladih porodica, nije dovoljno pozivati mlade da ostanu u zemlji, vjenčaju se i imaju djecu. Potrebno je stvoriti uslove u kojima će takve odluke biti realno izvodive.
Jedno od rješenja koje se često spominje jeste dostupnije stanovanje. Sociolog Sead Pašić ukazuje na mogućnost razvoja sistema socijalnog stanovanja po uzoru na modele koji postoje u pojedinim evropskim gradovima. Umjesto da se mladima nudi samo mogućnost kupovine stana, smatra da bi država trebala osigurati i povoljne mogućnosti dugoročnog najma.
Pored stanovanja, među mjerama kojima vlasti pokušavaju uticati na demografske trendove nalaze se podrška roditeljima, dječiji i porodiljski dodaci te određene olakšice pri kupovini prve nekretnine.
U Kantonu Sarajevo uvedeno je i predbračno savjetovanje, uz finansijsku podršku za određeni broj parova. Međutim, pojedinačne mjere teško mogu napraviti veliki preokret ako se istovremeno ne riješe širi problemi, od tržišta rada do cijena stanovanja i osjećaja sigurnosti.
Mladi, čini se, nisu odustali od braka i porodice. Samo više ne žele da u taj život ulaze bez osnovne sigurnosti.
A upravo je to pitanje na koje će Bosna i Hercegovina morati ponuditi ozbiljan odgovor ukoliko želi zaustaviti nepovoljne demografske trendove. Jer odluka o tome hoće li neko imati djecu možda jeste privatna, ali uslovi u kojima se ta odluka donosi definitivno su društveno pitanje.
