Znamo ga više kao „Ljubu, slikara“, iako već tri decenije radi u našem Rudniku kao službenik. Prošlo je deset godina kako se „zagrijao“ za fotoamaterizmom. U proteklom periodu zabilježio je svojim aparatom niz događaja u Kaknju.
(Sjećanje na Ljubu slikara i njegovu najdražu fotografiju – tekst iz 1961.godine)
Sam je izrađivao fotografije i izlagao ih o svom trošku, u za to određenim panoima i raznoraznim izlozima.
Često njegove fotografije donosimo i u Glasu rudara. I ovog puta to činimo.
Međutim, jedan od njegovih amaterskih snimaka ostao mu je u trajnom sjećanju. Bilo je to prije sedam godina. Masa Kakanjaca nalazila se u jutarnjim
satima na željezničkoj stanici.
Prolazio je predsjednik Tito sa visokim gostima iz prijateljske zemlje.
Bio je tu, naravno, i Ljubomir Ćurić, sa svojim aparatom. Kad je Plavi voz stao u Kaknju, dok su hiljade Kakanjaca toplo pozdravljale visoke goste, to je on iskoristio da fotografiše.
I, poslije nekoliko sati, na povratku iz Sarajeva, Plavi voz je, ponovo, zastao u Kaknju. Opet manifestacije i izraz privrženosti rudara i ostalih prema visokim gostima.
Ljubomir Ćurić je prišao pod prozor vagona u kome se nalazio predsjednik Tito i predao mu fotografiju, koju je, u međuvremenu, jutros snimio i izradio.
Očito prijatno iznenađen, predsjednik Tito mu je u šali rekao:
- A gdje je na slici i naš visoki gost?
Kakanjski fotoamater se snašao i odgovorio:
- Pa, druže predsjedniče, tog trenutka, kada je napravljen ovaj snimak nije ga bilo na prozoru.
Predsjednik Tito se na to nasmijao i radosno otpozdravljao, dok je vozio polako odmicao.
Ako se nekad bude pisala poslijeratna hronika Kaknja, hroničari će moći kod ovog skromnog „slikara“ naći fotografije koje će poslužiti kao trajan i vrijedan dokument o nekim značajnim događajima u ovom rudarskom mjestu i tako biti otrgnuti od zaborava.
Ljubomiru Ćuriću to će biti najveća nagrada i priznanje.
(Preneseno iz: Glas rudara, broj 13, 20. decembar 1961. godine)