Četiri mjeseca Franjo Pejazić (59) boravi na Jordanovcu – taman kad se počeo oporavljati od transplantacije pluća, zadesio ga je COVID.
Na Badnjak ću kući, je l’ tako, doktore? Rekli ste mi da hoću, računam na to, uz blagi će osmijeh Franjo Pejazić (59), koji se u zagrebačkoj Klinici za plućne bolesti Jordanovac nalazi, gotovo pa neprekidno, već puna četiri mjeseca, od augusta. U ta četiri mjeseca gospodin Franjo je izborio dvije velike bitke – prvo su mu transplantirana pluća, a onda je, samo dva mjeseca nakon te zahtjevne i teške operacije, obolio od COVID-a. Njegov je oporavak od transplantacije teški COVID vratio nekoliko koraka unatrag, sve se oduljilo, no gospodin Franjo je uvjeren da će danas kući.
– Hoću li doktore – opet pita dr. Feđu Džubura, koordinatora za transplantacije pluća i voditelja jedinica intenzivnog liječenja KPB-a Jordanovac.
Njegov slučaj posebno je težak
Njegovo je pitanje od srca nasmijalo i doktora i sestre – Anu Živkušić, glavnu sestru odjela za bolesti plućne cirkulacije i voditeljicu sestara u predtransplantacijskom i posttransplantacijskom dijelu, te Ines Dobrić, glavnu sestru intersticija i odjela transplantacije pluća. Jer Franjo ovdje nije samo pacijent, nego, nakon četiri mjeseca, dio je te velike bolničke obitelji. Bilo je teško boriti se i izboriti se za njegovo krhko zdravlje napadnuto još i COVID-om, toliko brzo nakon transplantacije.
Dr. Džubur kaže kako je Franjo jedinstveni takav slučaj za koji on zna. Imaju šesnaest pacijenata s transplantiranim plućima koji su se liječili i od COVID-a, no COVID im se u najvećem broju slučajeva dogodio dvije, pa i tri godine od transplantacije. Slučaj gospodina Franje, međutim, posebno je težak. COVID je na njegovim novim, zdravim plućima ostavio sekvele – svoje velike tragove. No liječnici se nadaju da će se vježbom i terapijom situacija u sljedećih nekoliko sedmica popraviti. Za gospodina Franju kalvarija je počela prije šest godina.
– Tad mi je dijagnosticirana fibroza pluća, nakon čega sam bio sve lošije. Došlo je do toga da je trebala transplantacija pluća – priča gospodin Franjo.
Dr. Džubur dodaje kako se na listi za transplantaciju gospodin Pejazić našao jer mu je, u takvom stanju, preostala još godina dana života. To i jest kriterij za nova pluća – da je očekivani životni vijek kraći od jedne godine. Franjo je stavljen na listu i pluća je čekao tri mjeseca. Tko mu je, svojom nesretnom smrću, podario novi život, ne zna niti treba znati, kaže, no vijest da je dočekao transplantaciju bila je vijest o novom rođenju. Život mu je zadnjih šest godina postao mučenje jer više ništa gotovo da nije mogao.
– Moja su pluća samo nestajala, sušila se, na kraju se pretvorivši u nekakvu čudnu nakupinu. Za bolest nema lijeka, spas je samo transplantacija, koju sam i dočekao, 28. kolovoza. Datum koji ću pamtiti do kraja života – nastavlja gospodin Franjo.
Govori sporo, svaki je njegov udisaj, nakon transplantacije pa COVID-a, napor. Slab je, ne može dugo stajati niti išta fizički puno napraviti, no sad je, govori nam, puno bolje nego što je bilo. COVID ga je ponovno bacio u bolnički krevet, dobivao je visoke doze kisika, no respirator mu, nasreću, nije trebao. Nova su pluća ipak izborila bitku, unatoč transplantaciji koja je bila samo dva mjeseca prije. Sve skupa – čudo.
– Transplantacija je prošla dobro, oporavljao sam se, sve je išlo nabolje. Odjednom, mogao sam puno više nego prije – sam se otuširati, puno bolje hodati, novi je život polako počinjao – prisjeća se gospodin Pejazić, koji živi u Svetom Ivanu Zelini.
U transplantacijskom su timu bili akademik dr. med. Miroslav Samaržija, predstojnik KPB-a Jordanovac, zatim kirurzi – docent Tomislav Kopjar i dr. Zoran Janevski te dr. Dorian Hiršl, kao i anesteziologinje prim. dr. Jasna Špiček Macan i prim. dr. Sanja Konosić.
– Operativni tim čini 15 ljudi, no u cijelom je procesu više od stotinu osoba, pripreme i pretrage su opsežne i u njima sudjeluju mikrobiolozi, radiolozi, u to je uključena i rehabilitacija, štošta – dodaje dr. Džubur.
Transplantacija je zahvat koji traje od šest do osam sati, neprekidno, pojašnjava te dodaje kako kasniji oporavak puno ovisi o stanju pacijenta prije zahvata.
– Na transplantacijsku listu stavljamo pacijente s očekivanim trajanjem života manjim od godine dana. Nakon što dobiju nova pluća, životni im se vijek produljuje na više od sedam godina. Neki pacijenti transplantaciju dočekaju stabilni, kao što je s Franjom bio slučaj, nekima se, nažalost, stanje pogorša pa novi organ čekaju na respiratoru ili ECMO uređaju, umjetnim plućima – pojašnjava dr. Džubur.
Srećom nije mu trebao respirator
Ako je netko bio stabilan, primarni oporavak traje najmanje mjesec dana, a u slučaju da je pacijent prethodno bio jako loše, produlji se i na tri mjeseca. Franju, koji se lijepo počeo oporavljati, COVID je, međutim, “bacio” natrag. Dr. Džubur kaže da će trebati od dva do tri mjeseca da se potpuno oporavi. Da nije bilo COVID-a, sad bi vjerojatno bio u puno boljoj formi.
– Mjesec dana nakon transplantacije proveo sam u bolnici na rehabilitaciji, a onda sam pušten kući. Nažalost, kod kuće sam bio samo dva i pol tjedna, kad mi se dogodio COVID – prisjeća se gospodin Franjo.
Počelo je sa suhim, dugotrajnim kašljem, slabošću u nogama, nije se osjećao dobro. Kako je došao na redovitu kontrolu na Jordanovac, tamo su ga testirali i odmah zadržali na COVID intenzivnom liječenju, gdje je dobivao visoke doze kisika, i kući se od tada – od kraja oktobra – više nije ni mogao vratiti.
Respirator mu, nasreću, nije trebao, no nužan je bio visoki protok kisika, pojašnjava doktor. Uspjeli su mu stabilizirati stanje i optimističan je plan da Franjo Božić provede kod kuće. Od ležanja su mu opet oslabjeli mišići pa mu je potrebna rehabilitacija, za cjelokupni će oporavak trebati i više mjeseci vježbe, terapije, borbe…
– Gospodin Franjo je i prije transplantacije bio u potpunosti cijepljen, svi se takvi pacijenti trebaju cijepiti, no činjenica je da cjepivo kod njih manje djeluje. U transplantaciji se, pojednostavljeno rečeno, ‘obriše’ dio memorijskih stanica, dio imuniteta, pa je kod takvih osoba zaštita puno lošija nego u općoj populaciji. A opet, da nije cijepljen, možda bi bilo još i gore i ne znam bi li preživio. Cijepiti se treba – kaže dr. Džubur.
Zato od početka pandemije liječnici i znanstvenici naglašavaju kolika je važnost kolektivnog imuniteta, u kojemu će zdravi cijepljeni ili oni koji su COVID preboljeli, zaštititi i one koje cjepivo ne štiti dovoljno, jer je to zbog narušenog imuniteta, odnosno neke bolesti nemoguće. Ako je imuna većina, virus neće kolati, odnosno javljat će se sporadično, pa ugroženi neće biti ni oni kod kojih cjepivo, kao u slučaju gospodina Pejazića, ne može djelovati dovoljno dobro. Kod pacijenata koji čekaju nova pluća, kaže nam dr. Džubur, šanse za preživljavanje COVID-a su jako male. Zato je kolektivni imunitet ključan.
– Gospon Franjo, ja ću vam na Badnjak ujutro lijepo putem na posao kupiti novine, bit ćete u njima, i s novinama pod miškom vi ćete kući, svojima. Nećete vi meni bez svojih novina ostati – nježno će sestra Živkušić.
U četiri mjeseca kod kuće je bio samo dva i pol tjedna, dom mu nedostaje jako, pa bolji božićni poklon gospodin Franjo nije mogao dobiti – napokon će tamo gdje su mu duša i srce. Pa polako, dan po dan, korak po korak, sve opet može biti dobro… Već se sad, kaže nam, puno bolje osjeća.
U Hrvatskoj se ne čeka dugo na pluća
Samo od svibnja Jordanovac je imao osam transplantacija pluća, godišnje ih u prosjeku bude od deset do dvanaest.
– Najčešća indikacija za transplantaciju je kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB). Radi se o starijim bolesnicima, bivšim pušačima, čiji je prosjek godina iznad 50. Nešto manje ih je s cističnom fibrozom i plućnom arterijskom hipertenzijom – kaže dr. Džubur.
KOPB je bolest obilježena trajno smanjenim protokom zraka kroz dišne putove. Posljedica je trajne upale u dišnim putovima koja nastaje djelovanjem štetnih čestica, para i plinova. S vremenom se pogoršava, progresivna je, pa kulminira uglavnom u kasnijim godinama života. Nakon transplantacije kvaliteta života se, dodaje liječnik, značajno poboljšava.
U Hrvatskoj pacijenti ne čekaju na nova pluća dugo kao što je drugdje vani slučaj. Imamo, naime, više donora na milijun stanovnika nego u drugim državama. Pluća koja se nekome mogu presaditi dolaze najčešće od ljudi koje je zadesila moždana smrt, pa ostaju zdrava, neoštećena, i nekome mogu podariti novi život. Najviše se transplantacija pluća, kaže dr. Džubur, događa vikendom, i to noću, moguće, znači, nakon nečije uobičajene radne smjene.
Transplantacijski timovi svoj posao, malo je reći, rade predano. Oni ga žive, a na pitanje kako komentiraju one koji vani COVID negiraju i ne poštuju pravila, doktor Džubur samo kaže kako je to “glasna manjina”. Jordanovac ima devet COVID odjela, popunjeno im je 88 od 110 kreveta, i gotovo svih deset na intenzivnom liječenju, kao i skoro svi respiratori. Netko će ili shvatiti ili neće, a doktori liječiti moraju i žele.
