Imam Čaršijske džamije u Prijedoru Omer efendija Redžić i njegova porodica napadnuti su krajem decembra na vratima svog stana koji se nalazi u sklopu džamije.
Kako su tada ispričali, napao ih je muškarac u alkoholiziranom stanju koji ih je vrijeđao na nacionalnoj osnovi, pokušavajući ući u njihov stan. Kakav je epilog ovog slučaja nekoliko sedmica poslije i kako izgleda život u takvim okolnostima, u emisiji Rezime govori upravo Omer efendija Redžić.
Ističe da je osoba osumnjičena za napad na njega i njegovu porodicu ‘vjerovatno po službenoj dužnosti privedena u policijsku stanicu, a nakon toga i vjerovatno puštena, a proces koji se veže za taj slučaj je u toku’. Pojasnio je da nema daljnjih informacija niti ga je ko, kaže, iz policijske stanice obavijestio o procesu, kvalifikaciji ili daljnjem toku slučaja.
Kazao je da motivi napada još nisu rasvijetljeni.
- Nenad Maksimović je u pitanju. Ono što je video nadzor prikazao je da neko sivim automobilom marke Passat dovezao Maksimovića pred Čaršijsku džamiju, instruisao ga i poslao ga direktno pred vrata mog porodičnog stana. Ja sam, hvala Bogu, u tim momentima se zadesio kod kuće, to je bilo poslije akšam namaza, tako da sam mogao adekvatno da reagujem i zaštitim porodicu. Osjećaj koji je proizveo taj upad je osjećaj nezaštićenosti i nesigurnosti – priča Redžić.
Naglašava da je policija bila korektna.
- Za minut-dva je stigla pred stan Čaršijske džamije, reagovala i privela ga. Supruga i ja smo nakon nekih pola sata dali izjavu u policijskoj stanici i od tog dana, nažalost, niko to nije stavio u medije od strane MUP-a niti nas je ko kontaktirao“, navodi on.
Na pitanje ima li povjerenja u MUP RS-a, odgovara:
- Sam kontekst Prijedora je jako težak i opterećavajući. Ne treba napominjati da je Prijedor grad strašnih ratnih zločina koji su imali za cilj da na neki način obezglave kompletan jedan narod. Ubijeni su moje kolege imami, tako da vratiti se na takva zgarišta i pokušati revitalizirati sve one osnovne ljudske odnose, zapravo je teško. Ja želim kao građanin Prijedora, a i svi Bošnjaci, da gajimo nadu i imamo povjerenje institucije MUP-a RS-a kada je u pitanju postratni period, da će adekvatno pristupiti ovim procesima da zaštite svakog njenog građanina“.
Istakao je da neće napustiti Prijedor.
- Ne želim da napustim grad, to bi zapravo bio uspjeh svih tih incidenata. Ne želim da se povučem pred bilo kakvom vrstom pritiska. Imam moralnu, profesionalnu i ljudsku obavezu i prema sebi i prema vlastitom narodu. Moram da stojim ispred njih i u ovakvim stvarima. Volio bih da naši politički faktori stanu ispred nas. Svakog izbornog ciklusa ta politička snaga naših odbornika je manja, kako u brojčanom tako i u političkom smislu. Imam obavezu, kao imam, da budem tamo gdje je mom narodu najteže. Moja moralna i vjerska obaveza je da budem uz svoj vlastiti narod koliko god koštalo“.
Kaže da su o incidentu upoznati političari na višim nivoima.
- Javio mi se Ćamil Duraković i Jusuf Arifagić, neki moji prijatelji. Generalno neka veća potreba za artikulacijom ovog problema od strane političkih zvaničnika u Prijedoru, i na višem nivou, nije primijećena u medijskom prostoru. I kad šutiš ti si sebi stavio bijelu traku – obavezan si da reaguješ“, navodi Redžić.
Podvukao je da su njegove komšije razočarane ovim incidentom i ne dijele taj stav.
- Ovo je incident koji je produkt loše političke komunikacije koju slušamo od srpskih političkih zvaničnika u entitetu RS. Ovo je politički problem i moramo politički djelovati. Imamo nezdrav odnos prema ovakvim stvarima“, smatra on.
On je naveo da su povratnici uplašeni.
- Prva reakcija običnog čovjeka je bila – ako mom imamu niko nije reagovao od strane političkih faktora, gradske uprave – kako ja da se ponašam ako se meni šta desi. To ostavlja posljedice u razmišljanjima kod običnih ljudi. Narod je preplašen“, kazao je Redžić.
Smatra da je komunikacija ključ svakog uspjeha.
- Fali nam zdrave komunikacije, na zdravim političkim temeljima. Imamo jednu državu i narode s kojima živimo i koliko god izbjegavali tu činjenicu ona je tu. Moramo naći zajednički jezik u smislu komunikacije i afirmacije onih vrijednosti koje treba da grade ovu državu na način kako treba da država služi. Drugi ključ je građanska aktivnost. Kao društvo moramo pokazati empatiju prema stvarima koje treba da popravljamo“, naglasio je.
