Ako vam cupkanje nogom, neprestano vrpoljenje na stolici, igranje prstima ili nervozno uvrtanje olovke pred očima izaziva nelagodu, uznemirenost ili čak bijes niste usamljeni. Nauka potvrđuje da iza takvih reakcija stoji stvaran psihološki fenomen koji pogađa iznenađujuće veliki broj ljudi – mizokinezija.
Ova pojava, čije ime doslovno znači “mržnja prema pokretima”, opisuje snažnu emocionalnu reakciju na tuđe sitne, ponavljajuće fizičke pokrete. Iako se o njoj malo zna u javnosti, istraživanja pokazuju da je mizokinezija itekako stvarna i mnogo češća nego što biste pomislili.
Kad nečiji pokret postane vaš problem
Mizokinezija se razlikuje od mizofonije poznatijeg poremećaja kod kojeg pojedinci burno reaguju na određene zvukove, poput žvakanja ili kucanja. U slučaju mizokinezije, problem je isključivo vizualni. Naizgled bezopasne radnje, poput cupkanja nogom ispod stola, kod osoba koje pate od ovog fenomena mogu izazvati sve od blage nelagode do ozbiljne tjeskobe i razdražljivosti.
Prvo ozbiljno naučno istraživanje mizokinezije sprovela je grupa psihologa s Univerziteta British Columbia u Kanadi, pod vodstvom Sumeet Jaswal. Njihova studija iz 2021. godine, koja je obuhvatila preko 4.100 ispitanika, otkrila je da čak jedna trećina ljudi osjeća neku vrstu nelagode zbog tuđih vrpoljivih pokreta.
„Neki ljudi zbog mizokinezije čak smanjuju svoje učešće u društvenim aktivnostima, jer jednostavno ne mogu podnijeti prisustvo takvih podražaja u svojoj okolini“, izjavio je psiholog Todd Handy, član istraživačkog tima.
Istraživači su otkrili da se ovi simptomi najčešće javljaju u svakodnevnim situacijama u kancelarijama, učionicama, pa i u porodičnom okruženju. Za neke ljude, ovakva smetnja može trajno narušiti kvalitet života, jer ih stalna napetost i uzrujanost udaljavaju od društva i iscrpljuju emocionalno.
Šta se dešava u našem mozgu?
Jedan od ključnih izazova u istraživanju mizokinezije bio je shvatiti zašto nas tuđi pokreti toliko pogađaju. Jedna od ranih pretpostavki bila je da se radi o preosjetljivosti na vizualne podražaje da mozak jednostavno ne može “isključiti” pokret koji registruje u vidnom polju. Ipak, ta teorija nije dobila čvrstu podršku u rezultatima studije.
Zato se sve više pažnje posvećuje fenomenu zrcalnih neurona nervnih ćelija koje se aktiviraju ne samo kada sami izvodimo neku radnju, već i kad posmatramo druge. Ove moždane mreže, koje su ranije povezivane sa empatijom i učenjem, sada se dovode u vezu s mizokinezijom.
„Ljudi s mizokinezijom mogli bi nesvjesno preuzimati emocionalno stanje osobe koja se vrpolji. Ako neko cupka jer je nervozan, posmatrač to nesvjesno ‘osjeti’ i sam postaje tjeskoban. Time se stvara lančana reakcija koja dovodi do nelagode“, objašnjava Sumeet Jaswal.
Drugim riječima, ako neko pored vas stalno pravi sitne pokrete iz anksioznosti ili nervoze, vaš mozak to ne samo da primijeti već i reaguje kao da i sam osjeća tu istu nelagodu.
Fenomen koji treba shvatiti ozbiljno
Iako još nije široko prepoznata u kliničkoj psihologiji, mizokinezija se, prema stručnjacima, ne bi smjela banalizovati. Mnogi koji se suočavaju s njom osjećaju stid ili sumnjaju u vlastitu racionalnost što dodatno pogoršava njihovu svakodnevicu.
„Oni koji se prepoznaju u ovome trebaju znati da nisu sami“, poručuje psiholog Todd Handy.
„Ovo nije nešto što umišljate. To je stvaran izazov s kojim se susreće veliki broj ljudi.“
Kako svijest o ovom fenomenu raste, naučnici se nadaju da će se razviti i bolji načini za njegovo razumijevanje, kao i pristupi koji će pomoći onima koji od njega pate da se osjećaju manje usamljeno i, što je još važnije, ozbiljno shvaćeno.
(Kakanj-X)
