Trojica muškaraca iz Srebrenice prisjećaju se kako u julu 1995. godine još uvijek nisu dočekali punoljetstvo kada su, sa grupom drugih maloljetnika, muškaraca, žena i djece od kojih danas mnogi nisu živi, morali potražiti spas u šumi gdje im je na putu do slobode i sigurnosti nedostajalo snage, hrane i vode i gdje su doživjeli najveći strah u životu.
Djetinjstvo i početak mladosti Kemo Mujčinović proveo je sa porodicom u bratunačkom selu Pobuđe, ne sluteći da će zbog rata morati naglo odrasti i boriti se za sopstveni život.
Prisjećajući se pada Srebrenice u julu 1995. za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže kako niti u jednom trenutku nije pomislio da krene u Potočare, jer nije vjerovao da će ga iko zaštiti bez obzira što je maloljetan.
Na put smrti tada sedamnaestogodišnji Mujčinović kreće sa bratom, drugim rođacima i komšijama, noseći uz sebe nešto suhog keksa, kilogram šećera i nadu da će put trajati što kraće i da će bezbjedno preći na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, za njega slobodnu teritoriju.
Njegovo putovanje trajalo je 65 dana u kojima se pitao koji put će ga dovesti do slobode.
“To razmišljanje je bilo najviše na Udrču, jer sam na Udrču proveo mjesec dana, i kad se popnete na vrh Udrča vidite dio Kalesije, vidite svjetla, vidite na domet slobodu, imate nekih, ne znam, 50–60 kilometara vazdušne linije, ne znate šta ćete, ne znate kud”, opisao je Mujčinović dane na planini Udrč koja je sa više od hiljadu metara nadmorske visine bila put spasa za brojne Srebreničane koji su bježali nakon pada zaštićene zone Ujedinjenih nacija (UN) pod kontrolu Vojske Republike Srpske (VRS).
Ni godinu dana mlađi Emin Omerović nije se mogao odlučiti iz istog razloga za Potočare. Ne vjerujući u zaštitu UN-ovih ili vojnika VRS-a krenuo je putem preko šume sa ocem i bratom.
“Ja sam imao 16 godina, kao tinejdžer nisam mogao da pretpostavim šta nas čeka u tom putu, meni je to bilo više kao izlet, idemo ja, otac, brat, ruksak na leđa, ideš niko te ne dira”, prisjetio se on trenutka odluke.
Nije prošlo puno vremena, prisjeća se Emin, kada je shvatio da taj put nije izlet i da će proći najveći pakao u svom životu.
“Odozdo isto talas naroda da zapljuskuje, ono kao na mene se naslanjaju i samo čujem šapću ‘četnici, četnici’, ja zaboravio na njih. U tom trenutku drvo pada”, prisjetio se Emin pada bukve na Kameničkom brdu i najgoreg zvuka koji će u životu čuti.
Kaže kako mu je tih nekoliko minuta trajalo kao cijela vječnost i da je u jednom trenutku postalo toliko nepodnošljivo da je želio ustati, trčati i vrištati da prestanu pucati.
“Kažu ljudi se boje horor filmova, pa to je smiješno, tu noć da je imao neko samo da zvuk snimi, ne moraš sliku imati, samo zvuk ljudi, glasove, vrisak, zapomaganje, jer meni je to iza leđa ostajalo, ja sam zažmurio i kažem sebi ‘odoh ja u Cersku’, a ja ulazim u potok i odlazim u Pobuđe, toliko sam bio van sebe”, prisjetio se on.
Na putu smrti je vidio svoje školske prijatelje, komšije, djevojke, čak i djecu od oko 13–14 godina starosti. Mnogi od njih nisu uspjeli preći na slobodnu teritoriju.
San pokraj ubijenih i halucinacije
Sa 15 godina je Hasib Suljić, sjeća se, donio odluku u Šušnjarima da ide preko šume sa ocem, iako su mu rođaci svjetovali da ne ide za Potočare sa majkom, sestrama i bratom. Ta ga je odluka spasila, kasnije će opisati u knjizi o preživljavanju Suljić.
“Visok za Potočare, nejak za šume”, prisjetio se očeve rečenice u razgovoru za BIRN BiH, s kojim će se razdvojiti tokom zasjede na Kameničkom brdu.
Tada ni ne sluteći da im je to posljednji susret, on je nastavio dalje put potpuno sam. Nakon nekoliko dana od polaska na najteži put svog života, Hasib je osjetio umor i odlučio da prvi put odspava.
“Osjetio sam iscrpljenost da bih mogao zaspati i krenuo sam prema jednom drvetu, međutim odjednom mi se ukazala kuća od dajdže mog rahmetli Izeta. Ko je bio blizu mogao me čuti, ja sam glasno govorio ‘što ću da spavam pod drvetom, kad mogu da spavam u kući’, i fino sam ušao u kuću, otvorio vrata, namjestio sebi na sred sobe da legnem, nije bilo nikoga u kući, leg'o. Ujutru ustao pod tim drvetom, sam”, prisjetio se Suljić halucinacije koju je doživio.
Nakon mjesec dana neuspjelih pokušaja prelaska na slobodnu teritoriju, Kemo Mujčinović se odlučio vratiti u rodno selo kako bi došao do hrane i odmorio se. Na tom putu zbog umora i slabe vidljivosti jednu noć je prespavao u Kamenici.
“Međutim kad je ujutru svanulo, vidjeli ste možda do 500 leševa oko sebe… jedan strahovit osjećaj, ali tad nije bilo toliko, više me strah sad kad se sjetim toga nego tad kad sam bio među njima”, prisjetio se Kemo prospavane noći na mjestu koje će kasnije prozvati dolina grobnica.
Dolaskom u Bućinoviće u kuću u kojoj je živio njegov rođak prvi put nakon pada Srebrenice su jeli hljeb. Tu su ostali 20-ak dana dok su imali hrane koju su spremali tokom noći, a preko dana bi boravili u šumi, jer su vojnici dolazili u pretres kuća, pljačkali ih ili spaljivali ono što je ostalo.
Bolni rastanci, ali i susreti: “Kome reći ‘neće tvoj niko doći’?”
Emin, koji je shvatio da put smrti nije izlet, cijelim se putem kajao, kaže, samo zbog jedne stvari – što majku na rastanku nije zagrlio i ponio osjećaj topline sa sobom.
“Jedna slika mi je tu ostala u sjećanju, ide žena, jedno dijete vodi, drugo nosi – jedno malo. I sad, rastajući se sa čovjekom svojim, on kao ‘daj ga meni’, uze dijete, grli on njega i da ga vrati majki neće dijete od oca, plače, kida mu odijelo, vrišti. Ja gledam i meni dođe jedan momenat ‘pa koji sam ja, što je nisam bar zagrlio, poljubio?’ Ja nisam bio svjestan kud polazim, na koji put krećeš, kuda ideš, nisam razmišljao tako”, ispričao je Emin za kojeg ni danas nema dobrog načina za rastanak s voljenim osobama.
Nakon 16 dana puta i dolaska na slobodnu teritoriju, Emin kaže da ga komšije i prijatelji nisu mogli prepoznati niti da su vjerovali da će doći živ.
“Meni je jedan čovjek prišao, zagrlio me, on plače kao da mi je rod rođeni, ja nikad nisam vidio da muškarac tako plače, koliko sam ja jadno izgledao valjda. Ja sebe ne vidim, to je problem”, priča Emin.
U Tuzli je kad je došao da se prijavi kod bivšeg direktora škole iz Srebrenice shvatio koliko njegovih vršnjaka i prijatelja nije uspjelo preživjeti.
“On došao i gleda koliko nas je došlo, koliko je gore bilo učenika, a koliko je tu bilo živih. Cifre su poražavajuće. Strašno puno ljudi je pobijeno, na razne načine”, kazao je Emin.
Kemo je preko Vlasenice uspio izaći u Kladanj, odakle se prebacio u Srebrenik i spojio sa porodicom. Kaže kako su nakon rastanaka susreti bili jednako bolni za njega.
“Dobijete od rodbine sto pitanja ‘znaš li za mog’, ‘je li ostao’, ‘koliko je ostao u šumi’, po imenu i prezimenu, a ti znaš da je ostalo još 50-ak ljudi, a ti ne možeš reći ‘tvoj neće doći’, ne možeš ni tvrditi da neće doći, a vidio si leševa. Kome reći ‘neće tvoj niko doći’, a kasnije su svi postali svjesni toga”, prisjetio se on.
Od puta smrti do Marša mira
Nakon 25 godina od preživljenog genocida u Srebrenici, Hasib Suljić je smogao snage da ponovo pređe put smrti, ovaj put kao dionicu Marša mira. Znao je da je samo treća dionica puta autentična onoj kojom je on išao, jer se u prve dvije dionice nije kretao tim putem u julu 1995. godine.
“Ali je treća bila autentična, to je bilo isto užasno proći, pogotovo kad sam došao na mjesto kad sam zadnji put sa ocem jeo, to je bilo vrlo teško. Fizički sam mogao ići još, vratiti se ponovo do Ilijaša, psihički, da je bila četvrta etapa – ne bih mogao”, prisjetio se on puta 2020. godine.
Emin Omerović na mezar bratu u Potočare nikada nije otišao autobusom, kaže da ne bi ni mogao. Godinama unazad odlazi u koloni Marša mira, prolazeći iznova sve dionice kojim je spašavao svoj život u julu prije 27 godina.
Posljednji put kada je išao 2019. godine, prolazili su dionicom gdje je bila zasjeda, dio puta kojeg se najmanje sjeća zbog traume koju je proživio. Taj dio puta mu je, govori, bio neophodan da vrati cijelu sliku proživljenog.
“Ja sam baš te godine otišao zbog tog dijela, da složim kockice, falio mi je taj dio puta, uvijek”, kazao je Emin čiji brat s kojim je krenuo kroz šumu nije preživio.
Ali Kemo Mujčinović poslije ljeta 1995. godine nikada nije išao putem smrti. Kaže kako ima namjeru i osjeća potrebu da ponovo pređe taj put, ali da skuplja snagu i hrabrost, jer se plaši psihičkih posljedica koje bi mogao imati kada ugleda sva mjesta na kojima je doživio najgore prizore svog života.
