Elvir je također koristio i službene telefone Ziraat banke da je uznemirava, te je ona pozvala njegovog šefa i objasnila mu kako ne traži zaštitu od njega van posla, ali da u okviru radnog mjesta on nema pravo da je uznemirava.
Elvir Hajdarević prije nekoliko dana je osuđen na 11 godina zatvora zbog ubistva Jasmine Klico, koje se dogodilo 5. decembra. 2020. godine u Vogošći.
Hajdarević je, podsjećamo, 5. decembra prošle godine preskočivši ogradu ušao u krug firme u kojoj je radila Jasmina Klico te je u nju ispalio više hitaca. Ranjena žena je poslije nekoliko dana borbe za život podlegla povredama.
Povodom ovog događaja, na svom Facebook profilu se oglasila Amra Klico, kćerka ubijene Jasmine Klico, te je iznijela zaista šokantne detalje drame koja je prethodila krvavom činu Elvira Hajdarevića.
Amra Klico je, naime, odlučila napisati ovu ispovijest nakon što je jedna djevojka iz Tuzle prolazila sličnu torturu kao njena majka, a ni tuzlanska policija nije reagovala ništa kvalitetnije i bolje u odnosu na sarajevsku.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti.
- Moja majka je radila u firmi u kojoj je tada radio dotični Elvir H. kao zaštitar, odgovorno tvrdeći polukriminalne organizacije Securitas d.o.o. Moja majka je bila jedna od onih žena koju ste morali voljeti, koja je skretala pažnju na sebe gdje god da se pojavila svojom srčanošću i dobrotom, kakva je bila i prema Elviru i svim ostalim svojim kolegama.
Međutim, dotični kriminalac je nazor htio da bude u ljubavnom odnosu s njom. Počelo je sve bezazlenim pozivima „na kafu“, koje je ona odbijala riječima „Šta ti je dijete“, obzirom da je bila 15 godina starija od njega. Samohranoj majci koja je čitav svoj život posvetila mojoj sestri i meni nije postojala opcija za odnos sa nekim kao što je on, međutim „ne“ za njega nije značilo „ne“.
Nastavilo se sa uhođenjem, pozivima sa raznih brojeva, dolazak meni na kućnu adresu da ostavlja pisma, koja su je također čekala svako jutro ispred računara na poslu. Nerijetko nije htio ni otvoriti kapiju da udje na posao, tjerajući je da pristane da izadje s njim. Zaključavao ih je u njenoj kancelariji ako bi ona radila prekovremeno i nije joj dao da izadje. Moja majka je naravno sve to prijavljivala i poslodavcima i policiji, nakon cega njemu biva zabranjen ulaz u firmu i premješten je da radi na drugo mjesto, tačnije Ziraat banku u Vogošći.
Nakon premještanja, nismo čuli za njega neke dvije godine, sve dok mama nije stavila našu kuću u Ilijašu na prodaju, što je on vidio i krenuo opet sa uhođenjem ali ovaj put i prijetnjama da ili će biti s njim ili će mu dati 20000KM od prodaje kuće da je prestane maltretirati, a ako odbije i to da će je ubiti. Majka bi svaki put kad bi vidjela da je prati, on i njegove kolege iz Securitasa koje su također pisali prijeteće poruke čak i mojoj sestri i meni preko svojih fb profila, zvala policiju. Oni bi pobjegli, ona bi došla kući, međutim to se nije moglo izbjeći svaki dan, te su oni naposlijetku i upratili gdje mi živimo. Od tada tortura psihička i fizička tek počinje.
Praćenje i uhođenje svakog jutra
Svako jutro, na autu je stajalo prijeteće pismo, sa njegovim potpisom i brojem telefona, što je ona i prijavljivala i zvala policiju svaki put kad bi našla, na šta bi oni rekli „Nije to nikakav dokaz, mogla si ti to i sama zalijepiti.“
Neke od njih su kasnije priložene kao dokazi, neke od njih još uvijek imam. Praćenje i uhođenje se nastavljalo svakog jutra kad bi ona krenula na posao i kada bi se vraćala s posla Elvir bi je čekao na parkingu pored Bosmala nedaleko od naše zgrade.
Ona kad bi ga vidjela nije ulazila u komunikaciju s njim već bi odmah pozvala policiju, od koje je nekad uspio pobjeći, nekad ne ali i kad bi ga zatekli na mjestu, puštali bi ga odmah, a on bi kroz sat opet bio ispred naše zgrade. Mama je mijenjala broj telefona i znala ga je dati samo policiji, mojoj sestri i meni ali on bi ipak nekako došao do tog broja. Samo ću reći da moja sestra i ja mu ga sigurno nismo dale.
Blokirati njegov broj nije bila opcija, jer je on svaki dan kupovao nove kartice s kojih je zvao i slao otvorene prijeteće poruke, na koje se policija oglušavala. Jedan dan je čak i fizički nasrnuo na nju i bacio je na pod dok je pokušavala ući u auto da ode na posao.
Neko od prolaznika je zvao policiju, mama je odvedena u hitnu, a on je na licu mjesta, pogodite šta, pušten. Svi iz policije su samo govorili kako te prijave idu na sud, ali to se naravno sve čeka, pa iako dočeka može možda zatražiti zabranu prilaska, što i jeste uradila ali joj je bila odbijena.
Obraćale smo se advokatima, svakom mogućem MUPu i inspektorima, ali niko te prijetnje nažalost nije shvatao ozbiljno. Opcija je malo preostajalo, svaki dan je bio kao na iglama. Nije mu bilo dovoljno što nas on uznemirava, te je unajmio neke kriminalce koji su je također sačekivali svaki dan ispred ulaza, prestrašavali i prijetili da će je ubiti, na šta policija također nije reagovala, jer ponavljam svaki dan smo ih zvale, kad bi se nešto tako desilo. Bušio joj je gume od auta gdje god bi parkirala, što je također prolazilo nekažnjeno.
Elvir je također koristio i službene telefone Ziraat banke da je uznemirava, te je ona pozvala njegovog šefa i objasnila mu kako ne traži zaštitu od njega van posla, ali da u okviru radnog mjesta on nema pravo da je uznemirava. Njegov šef je tada mojoj majci rekao „Gdje ima dima ima i vatre, mora da si ti nešto zgriješila“. Nazvala je i nekog na poziciji iznad ko je obećao da će Elvir dobiti otkaz jer već ima i prijava od ranije.
Elvir je napao moju majku, pa joj je zvao policiju
Tu noć Elvir je naravno opet čekao pored zgrade i kada se moja majka uputila prema prodavnici da meni kupi nešto jer sam bila kući bolesna on je opet nasrnuo fizički na nju. Ja sam joj kupila pepper spray i uvijek je sa sobom nosila nanin štap, tužni nivoi odbrane kada vas apsolutno niko nema zaštiti.
Branila se od njega koliko je mogla, te je naposlijetku uspjela dotrčati do zgrade i ja sam je pustila da uđe, dok je Elvir ostao ispred haustora udarajući nogama staklena vrata koja je tako i razbio, ali on je njoj zvao policiju jer se BRANILA. Policija je došla, uzela izvještaj i on je naravno opet pušten i opet je kroz sat bio ispred zgrade i pisao ogavne poruke čiji sadržaj bih htjela da zaboravim prijeteći da će je ubiti. Tu noć mama mi govori da ćemo se preseliti, jer nismo sigurne više tu, te da čim se probudim odem kod prijateljice i ona kod nane, dok ne nađemo drugi stan.
Iduće jutro sam je ispratila na posao i uradila kako mi je rekla. To je bio i posljednji put kad sam je vidjela.
Elvir je preskočio ogradu firme u kojoj je radila, ušao u kancelariju i upucao moju majku više puta u predjelu vrata i grudnog koša, ciljajući da je ubije. Uspio je i pobjeći iz zgrade, opet preskočivši ogradu, a da security, čiji je jedini zadatak taj dan bio da gleda u kamere i osigurava zgradu i uposlene nije primijetio. Otišao je kod svoje sestre, presvukao se i nazvao svog šefa i rekao „Eto, sad sam je ubio, možeš mi dati otkaz“ Tako su ga valjda i uhapsili. Mama se borila kao lavica koja jeste 10 dana u bolnici, sa 7 prostrjelnih rana, i operacija. Deseti dan njeno dobro srce nije moglo više izdržati, te je preselila 14.12.2020. godine.
Dok je još uvijek bila u bolnici, ja sam otišla na razgovor sa inspektorom koji nam je dodijeljen, koji je bio maksimalno neprofesionalan. Kada sam pocela pricati sta nam se sve dešavalo i htjela da priložim još dodatno dokaza, on me prekinuo i rekao „Ne moraš mi ništa objašnjavati, ja znam oni su bili u nekom ljubavnom odnosu, dugovala mu je pare i on je upucao“. Ja sam bila frapirana.
Nelogičnosti prilikom razgovora sa inspektorom
Mislim da ne moram ni objašnjavati na koliko nivoa je ovo pogrešno. Pitala sam ga kako može reći nešto tako, a da ni ne sasluša oštećenu stranu. Rekla sam mu i da ne mora biti na mojoj strani ali da bar bude pravedan i sasluša me, ali nije htio. Ja sam rekla: „Dobro.. nećeš to da slušaš, ali evo meni sada prijete ti isti ljudi pored Elvira koji su idalje na slobodi, šta ja sad da radim?“ On je rekao, citiram „ To su neke tvoje neosnovane sumnje i strahovi. Ti i da to sad prijaviš, to će nekome doći na sto i neko će samo baciti taj papir. Policija tu ništa ne može“. Na šta sam ja odgovorila da su isto to govorili i mojoj majci pa se sada bori za život, i da li treba da se i meni sada nešto tako desi da bi oni reagovali, na šta je on rekao; takav je sistem, valjda mora. Suvišno je i naglasiti, da nije ni identifikovao mene i moju sestru prilikom davanja izjave, što znači da je bilo ko mogao ući i on bi dao detalje istrage.
Nakon što ga je moja sestra pitala kako on zna da smo baš mi njene kćerke jer nam niko nije tražio ni ličnu, on je rekao samo pa znam. Tada smo samo otišle, srećom kasnije nam je dodijeljen od strane tužiteljice još jedan inspektor koji je vjerodostojno uzeo moju izjavu. Isto sam doživjela i od strane medija koji su pisali gnusne laži o cijeloj situaciji gdje je moja majka portretovana kao kurva koja je njemu dugovala neke pare.
Osjećam se loše što uopšte kažem „Elvir“ jer bi svako pomislio da se radi o nekom čovjeku, ali to se čovjekom nazvati ne može. Osuđen je na 11 godina. Kako god premalo je, čak ni smrtna kazna nije vjerodostojna jer njegov život nije vrijedan kao što je njen.
Tako da pravda u tom smislu nikada neće biti zadovoljena, ali bar se nadam da se ubuduće pogled na to šta je osnovana a šta neosnovana prijetnja neće uzimati tako olako i da se ne treba čekati da se djelo izvrši prije nego što reagujemo. Bolje je uvijek reagovati i svakoga shvatiti ozbiljno i ispasti u krivu nego da neko mora izgubiti život da bi se nešto postiglo.
Meni moju mamu ništa neće vratiti ali ne treba šutjeti već dizati svijest svima u vezi porodičnog ili bilo kakvog vida nasilja, te da ljudi koji predstavljaju zakon trebaju imati više razumijevanja za i puno, uslovno rečeno, blaže slučajeve i prijetnje. Vjerujem da se ovakvih stvari nažalost još i dešava, ali da ljudi pogotovo žene nemaju hrabrosti da progovore o tome jer u startu znaju da nemaju šanse da se izbore jer je sve protiv njih. Živimo u šovinističkom društvu gdje će više će povjerovati jednom Elviru jer je muško nego na strani žrtve jer je žensko. Ljudi trpe razne vrste zlostavljanja i prijetnji zbog osude društva, šute i trpe.
U ovom postupku svi su zakazali, od securitya, do policije, inspektora, tužioca, svi jednako nose njenu krv na rukama kao i Elvir. To su ljudi koji trebaju da čine da se osjećamo sigurnim a nisu ništa bolji već su jednako krivi kao i Elvir, ako ne i više, navodi se u Facebook objavi Amre Klico.
