Govore ne samo o uslovima u zatvoru u kojem se nalaze većinom politički zatvorenici, a u kojem je nedavno izbio požar, nego i što se događa osobi koja dane, sedmice i mjesece provodi u samicama
Britanski Times objavio je svjedočanstva sedam Iranki iz zloglasnoga teheranskog zatvora Evin u kojima opisuju horor kroz koji prolaze žene koje se suprotstave iranskom konzervativnom režimu.
Aktivistice za ženska prava, spisateljice, politički angažirane, osumnjičenice za špijunažu, novinarke. Usred najnovijeg vala protesta protiv konzervativizma i građanske represije u Iranu, i novog vala utamničenja žena, Narges Mohammadi, autorica knjige “Bijela tortura”, podijelila je prikupljena iskustva žena. Govore ne samo o uslovima u zatvoru u kojem se nalaze većinom politički zatvorenici, a u kojem je nedavno izbio požar, nego i što se događa osobi koja dane, sedmice i mjesece provodi u samicama.
Narges Mohammadi trenutno služi osmogodišnju kaznu zbog svoje knjige “Bijela tortura”. Veteranka je iranske opozicije koja je 12 puta zatvarana u iranske zatvore. Na samicu je osuđena četiri puta, a na Odjelu 209 u zatvoru Evin provela je 64 dana. Zbog lošeg zdravlja i srčanog udara privremeno je puštena na liječenje i oporavak. – Nikada neću prestati govoriti o toj okrutnosti i nehumanosti. Neću stati dok se u mojoj zemlji ova praksa ne ukine – poručila je Mohammadi.
POVEZ NA OČIMA
Nigara Afsharzadeh, jedna od sagovornica, nakon puštanja iz Evina emigrirala je u Turkmenistan – Stavili su mi”, priča, “povez na oči tako da nisam znala kuda idem. Kada sam otvorila oči, bila sam u ćeliji. Jedina živa bića cijelo vrijeme mog boravka u samici bili su zastrašujući veliki žohari – opisuje Afsharzadeh. Kad bi joj donijeli ručak, uzimala je grude riže i bacala ih na zemlju da privuče mrava ili nešto drugo, da se zabavi. “Željela sam sa sobom u ćeliji živo biće. Bila sam presretna kad se pojavila muha. Pazila sam da ne odleti dok su vrata bila otvorena. Pratila sam je po ćeliji i razgovarala s njom. Bila sam u toj ćeliji godinu i pol”, djelić je iskustva Afsharzadeh, zatvorene zbog optužbe za špijunažu.
Atena Daemi, aktivistica za ljudska prava, odslužila je šest i po godina zatvora. Danas živi u Teheranu. Na ispitivanjima su joj prijetili pištoljem i plašili je vješanjem. – Moje tijelo, moj glas i moje ruke su drhtali. Osjećala sam jaku mržnju i davala sve od sebe da se kontrolišem. Ujutro sam pokušavala polako piti čaj da mi lakše prođe vrijeme. Uzela bi mrvice hrane i stavila ih u čaj. Skupljala sam s poda dlake svoje kose. Češalj koji su mi dali jedva je prolazio kroz kosu i trebalo mi je dosta vremena da raspetljam čvorove. Provela sam dio vremena to radeći. Smotala bih deke i naslonila se na njih gledajući u kameni zid. Pokušavala sam pronaći oblike u mramoru – ispričala je Daemi.
Na zidu je bio isječak iz novina koji je prethodni zatvorenik zalijepio na zid pastom za zube. Ni ne znam koliko sam ga stotina puta pročitala. Memorisala sam tekstove, imena i pjesme koje su drugi zatvorenici ispisali na zidu. Kad sam nakon 50 dana dobila olovku, ispisala sam sve omiljenim pjesmama – kaže Daemi.
DVA KVADRATA
Zahra Zehtabchi je nedavno optužena za članstvo u Narodnoj mudžahedinskoj organizaciji Irana. Ćelija za karantensko razdoblje u koju je bačena bila je veličine dva puta jedan metar. Unutar prostorije mali je zid skrivao pogled na čučavac. – Nije bilo prirodnog svjetla. Na sredini je bila jaka sijalica koja se nikada nije gasila. Pod je bio kameni. Dali su mi prljavu deku da je stavim ispod sebe i tanku deku da se pokrijem. Bilo je prohladno i spavala sam u kaputu, trapericama i jakni – priča Zehtabchi.
Prvih sedam dana ionako nije mogla zaspati. Srce joj je toliko lupalo da je, kada bi stavila glavu na jastuk, imala osjećaj da će eksplodirati. – Stalno sam šaputala Bogu da mi pomogne. Nisam znala što da radim. U ćeliji je bio Kur‘an koji sam stalno čitala. Atmosfera je bila zastrašujuća i izbjegavala sam gledati oko sebe.
Na podu njene ćelije nalazila se zavarena čelična šipka. Bila je deset centimetara odmaknuta od zida i jako joj je smetala. Nije znala o čemu se radi sve dok joj nisu rekli da se oni koji će uskoro biti pogubljeni vezuju za tu šipku. “Razmišljala sam o svim tim ljudima koji su u toj prostoriji proveli posljednju noć vezani za tu šipku. Osjećala sam se kao da čujem njihove glasove.”
Mahvash Sabet Shahriari, članica udruge Jaran, oslobođena je nakon odsluženih deset godina, a zatim opet uhićena ovoga ljeta. Trenutačno se nalazi u pritvoru pod optužbom za špijuniranje. “U početku nisam znala kako spavati na podu pokraj tog prljavog zahoda, na tom prljavom tepihu i ispod tih smrdljivih starih deka. No, rekla sam samoj sebi da je to pokušaj da me ponize i degradiraju, ali da to nikad neće moći. Shvatila sam to kao duhovno iskustvo”, kaže Shahriari.
PRIJETNJE
“Samica nije samo mala, skučena, mračna i beživotna ćelija. U tim trenucima pritisak na optuženika je konstantan, prolazite teška i intenzivna ispitivanja, prijetnje, vrijeđanja, osjećaj opasnosti za svoju obitelj i druge kako bi vas izmorili i učinili poslušnim”, opisuje Mahvash Sabet Shahriari torturu u kojoj je zbog nesanice i neredovitog hranjenja u nekoliko mjeseci izgubila oko 20 kilograma.
Sedigheh Morad u zatvoru je završavala zbog optužbi za pripadanje Narodnoj organizaciji mudžahedina Irana. Pamti traumu vezivanja za krevet tijekom prvog ispitivanja i kako joj se treslo cijelo tijelo. Kad su joj okrenuli glavu prema natrag, oštetili su joj vrat. Sjeća se i tjeranja da stoji kada je osjećala da ne može stajati. Ispočetka nije dobivala ni žlicu za jelo. Iako je znala da se treba kretati, većinu vremena je ležala. Vladala je tišina, osim kad su zatvorenici na gornjem katu pjevali. Kada bi čula zvukove izvana, osjetila bi da je živa. “Tišina i bijeli zidovi bili su razorni. Dugo mi se činilo kao da ništa na svijetu ne postoji. Ne znam kako to opisati. U tim trenucima kao da sam bila daleko od svega. Kao da sam bila zaboravljena”, prisjetila se Morad, prenosi Jutarnji.hr
Marzieh Amiri, novinarka i aktivistica, puštena je iz zatvora iako je bila osuđena na deset godina.
“Samoća u ćeliji razlikuje se od samoće vani. U ćeliji nema nikoga osim tebe. Želite razgovarati, ali ne možete. Postoje trenuci kada osjećate da vam se zidovi približavaju. Osjećate kako se zidovi pomiču i kako vas lome pod svojim pritiskom. Zbog tog osjećaja ostajala sam bez zraka”, opisala je Amiri, ističući da cijelo vrijeme boravka u ćeliji prati osjećaj straha. “Strah, ukor, kažnjavanje, izolacija, zastrašivanje, uskraćivanje i prisila, to su osjećaji koji vam se nameću u zatvoru. Ali to ste kao žena prije uhićenja već iskusili ili ste čuli iskustva drugih žena. Tu su mi situaciju kao ženi nametnuli moj otac, brat i patrijarhalni sustav koji je upravljao mnome. Ima logiku u kojoj sebe vidi kao gospodara ili barem kao onoga koji ima pravo oduzeti vam izbor i odlučiti o vašoj sudbini”, rekla je o svojem viđenju zatvora Amiri.
