Život na ovim prostorima je sam po sebi neobičan i kompleksan, ne baš uobičajen.
Prosječan Balkanac u svom burnom životnom vijeku ima veliku šansu i mogućnost da bude dio jednog rata, razaranja, spremanja za rat, krize, previranja nacionalizma, netrpeljivosti, etničkih podjela, i ostalih egzotičnih socijalnih stanja.
Nemamo mi taj dosadni monotoni islandski način života, bez ratovanja, invazija, prijetnji ratom…
Na vrata porodice Nurković iz Sarajeva prije više od 25 godina zakucala je jedna žena. Nosila je u rukama malu djevojčicu. Držeći je čvrsto izgovorila je rečenicu koja će živote svih prisutnih u trenu okrenuti naopačke: “Dobar dan, gospođo. Ništa mi ne treba od vas, samo želim vašem mužu da kažem da ima još jedno dijete”.
Četiri godine od tog susreta, na samrti – muž je supruzi odlučio da prizna da djevojčica nije bila greška i da njihov sin Eldar ima rođenu sestru.
– Kada sam imao četiri godine, moj otac je umro, a sa njim i ta tajna. Majka je ćutala sve dok nisam postao punoljetan – priča svoju filmsku životnu priču za “Blic” poznati fotograf iz BiH Eldar Nurković.
Ispostavilo se da djevojčica nije bila plod veze za jednu noć već dijete prave ljubavi. Otac je imao dugogodišnju vezu iz prošlosti, ali bili su različite nacionalnosti i roditelji te djevojke nisu odobravali njihovu vezu. To je bila zabranjena ljubav, osuđena na neuspjeh. Njena porodica živjela je u Mostaru, a zbog rata su se odselili u Srbiju.
– Sve te godine sam razmišljao kako bih volio da je pronađem, da je upoznam, da popunim tu ogromnu prazninu u životu koji je bio pun nekih gubitaka. Moja sestra nije znala da postojim. Pretraživao sam imenike, zvao mnoge brojeve telefona. Preko najrazličitijih ljudi sam pokušao saznati bilo kakvu informaciju. Saznao sam da se zove Milena. Razmišljao sam da postoji mogućnost da se sestra udala i promijenila prezime. To je već bila gotovo nikakva šansa da je nađem. Izgubio sam svaku nadu. Onda su se pojavile društvene mreže” – priča za “Blic” Nurković kako je tekla potraga koja je djelovala nemoguće.
Nije se Eldar predavao. Preko Facebooka je našao tri djevojke sa imenom i prezimenom koje je upućivalo na njegovu sestru. Svima je poslao istu poruku da je on možda njihov brat. Neke mu nisu odgovorile, neke su mu rekle da je lud, a prava se zainteresovala.
Kada joj je stigla moja poruka, zvala je mamu i pokazala joj. Nakon toga je njena mama istrčala i zaključala se u kupatilo. Dugo nije htjela da otvori vrata, sve se pretvorilo u šok. Kada je otvorila vrata, rekla je: „Jeste, to je tvoj brat”, na šta joj je sestra odgovorila kako ne može da vjeruje da je to krila 28 godina, iako joj je nebrojeno puta govorila da želi da ima brata. Milena dugo nije pričala sa svojom majkom zato što je krila istinu od nje” – kaže Nurković.
Strah je godinama razdvajao sestru i brata. Milenina majka je šutjela jer se, kako tvrdi, plašila da Eldar neće prihvatiti sestru jer je druge vjere.
– Prvi susret sa sestrom je bio veoma emotivan. Dva dana nakon što smo se prvi put čuli, sjela je u autobus u Banjaluci i došla u Sarajevo. Na autobuskoj stanici smo se prvi put sreli. Kada je izašla iz autobusa, odmah smo se zagrlili. Sedam dana je boravila kod mene. Nismo se odvajali jedno od drugog. Bio je čudan osjećaj. Znaš da imaš nekoga ko je tvoja krv, a moraš sve iz početka, ne znaš ništa o toj osobi. Jako je čudno. Teško pokazujem emocije, ali ona je više plakala. Sve vrijeme sam je posmatrao i uvidio sam da jako liči na mene i na mog oca. Pokreti, priča, poprilično smo slični. Teško da to mogu opisati riječima. U kontaktu smo i viđamo se koliko nam to vrijeme dozvoli i pokušavamo da nadoknadimo propušteno”, završava svoju životnu priču Nurković.