Ramazan je stoljećima svojom duhovnošću, ali i običajima tkao snažnije i iskrenije veze među stanovnicima naših prostora nego što je to bio slučaj u ostalim periodima godine. Svaki grad pa i mahala imaju neku specifičnu ramazansku priču i običaj.
Mnogih običaja i dogodovština iz prošlosti se i sami vrlo rado sjetimo. Neki od tih njih su nastavili živjeti u praksi muslimana, dok su neki već odavno zamrli ili, pak, zaboravljeni. Ovom prilikom “Preporod” se dotakao nekih od ramazanskih običaja iz perioda Osmanskog carstva, koje ne susrećemo često u našoj literaturi.
Najrasprostranjeniji ramazanski običaji odnose se na darivanje hrane onima koji su u potrebi. U osmanskom periodu, posebno u konacima i kućama imućnijih pojedinaca, organizirani su obroci, odnosno iftarske sofre za stanovništvo, koji nikome ne bi bili uskraćeni.
Nakon što bi se musafiri počastili hranom koliko im je volja, domaćin bi u vrećice od kadife za goste spremao poklone, zlatnike ili srebrenjake. Povod ovom poklonu je bilo iskazivanje zahvalnosti gostima što su domaćinu omogućili zarađivanje sevapa te večeri a naziv mu je bio „iftarski poklon“.
OTKUP POSTA
Odrasloj djeci, koja prvi put poste, pripremani su različiti pokloni kao znak ohrabrenja i čestitke za napor koji su podnijeli. Uglavnom bi se taj poklon sastojao od različitih vrsta hrane, za kojom bi djeca čeznula tokom dana.
Nekada bi se ta nagrada davala u vidu igre „otkupa posta“, gdje bi stariji tražili od djece da od njih kupe post u zamjenu za različite vrste poklona. Cilj ovakvih poklona bio je navikavanje djece na post i ukazivanje na vrijednost ramazana.
Spremanje iftara za prijatelje i poznanike u toku ramazana smatran je izuzetno vrijednim ibadetom, te su se muslimani takmičili u pozivanju što većeg broja musafira na iftare.
U iftarsko vrijeme ulazna kućna vrata su ostavljana otvorena kako bi se putnici, oni koji bi se zadesili u vrijeme iftara na određenome mjestu, ili pak siromasi mogli pridružiti sofri. Nije bilo neophodno poznanstvo s domaćinom niti bi se postavljalo pitanje odakle musafir dolazi.
TERAVIJSKO ŠERBE
Među ramazanske običaje u periodu Osmanskog carstva spada i posluživanje šerbeta spravljenog od meda, koje se nazivalo „teravijsko šerbe“.
Čak su u ovu svrhu osnivani i vakufi. Primjer za to je vakuf Hatidže Turhan, majke sultana Mehmeda IV, koja je osnovala vakuf Nove džamije.
U okviru vakufa je službovalo ukupno 116 službenika, koji bi u mjesecu ramazanu poslije iftara stanovništvo posluživali navedenim šerbetom.
ZIMEM DEFTERI
Bogatiji pojedinci su u toku ramazana odlazili u njima manje poznate mahale, tražili u tamošnjim prodavnicama „zimem deftere“ ili sveske „veresije“ u kojima su bili zapisani dugovi njihovih sugrađana slabijeg imovinskog stanja, te nekada djelimično slučajnim uzorkom, a nekada u cjelini isplaćivali njihove dugove.
Niti je znao dužnik ko je izmirio njegov dug, niti je dobročinitelj znao koga je oslobodio tereta duga.
NARH DEFTERI
Približavanjem nastupanja ramazana državna služba je s ciljem sprečavanja rasta cijena namirnica uže i šire potrošnje, određivala fiksne cijene istih, te navedene cijene zapisivala u vidu posebnih dokumenata zvanih „narh defteri“.
Mahalskim imamima je bilo naređeno da tu listu cijena dostave mjesnim prodavačima namirnica. Na taj način su osiguravane niže cijene, posebno prehrambenih artikala, kako bi i siromašne porodice osjetile blagodat kupovine ramazanskih potrepština.
