Rijeke, šume, jezera, izvori. Uživam u vožnji našom BiH. Takvu prirodu i toliko ljepote rijetko gdje možete vidjeti.
Idemo do Vareša. Udaljen je nekih 50-tak kilometara od glavnog grada.
Smjenjuju se osunčani i tamom prekriveni predjeli. Dožviljaj je drugačiji iz krivine u krivinu. Takva je ova zemlja, ili te očara ili razočara. Ravnodušan ne možeš biti.
Na početku idila, a samo koji kilometar dalje već nailazimo na sliku koja pokazuje da smo daleko od toga. Porušene kuće, zarasle bašte, pustoš.
Umjesto dobrodošli , ulazu u ovaj grad više bi odgovaralo doviđenja ili zbogom. Ostale su samo zidine da svjedoče jednom vremenu, gdje su ljudi bili sretni i gdje se živjelo dobro.
Taman kada napuniš glavu mislima o tome kako je sve otišlo dovraga, razvedri te činjenica da u ovom gradu još postoji život. Kakav takav, ali postoji.
Skoro svaka treća kapija je odavno zatvorena. Na prozoru stare kuće nema nikoga. Klupe za odmor su prekrivene snijegom. U parku samo dvije djevojčice. Nemar prema Varešu odrazio se na sve što postoji u ovom gradu.
Rijetko koje mjesto u našoj zemlji se može pohvaliti sa toliko prirodnog bogatstva, ali i rijetko za koje se može kazati da je tako zanemareno i uništeno.
Lijepa čaršija, veliki broj kulturnih i historijskih znamenitosti, mjesto koje, pored prirodnog, ima i veliki turistički potencijal, no grad je pust. Tek poneki deda u povratku iz prodavnice ili mladić koji žuri do obližnjeg kafea. Koliko god se trudili da ovu priču učinimo vedrijom, realnost Vareša je ipak surova.
Bez obzira što je veliki broj poslovnih prostora odavno prekriven paučinom, što autobusi dolaze vrlo rijetko, i što svakog dana po jedan dom zauvijek zatvori svoja vrata, nada za boljim životom još uvijek postoji, ali ako se kapija škole zatvori, onda će i na ulazu i na izlazi iz Vašera, stajati natpis ’zbogom’.
