Svetlana Fartushnyak posjetila je prijatelje u Kalesiji, obišla mezarja poginulih saboraca i prisjetila se trenutaka kada se tokom agresije na našu zemlju prijavila u Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Ukrajinka Svetlana Fartushnyak, koja se početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno prijavila u Armiju RBiH i bila jedan od najhrabrijih boraca, o čemu je Oslobođenje pisalo, posjetila je ovih dana našu zemlju.
Svetlanu njeni saborci zovu sestrom, heroinom, dobrom dušom… Osim što je među prvima išla u borbe, bila je i medicinska sestra, te u više navrata ranjenim saborcima spasila život. Oni joj to nikad nisu zaboravili i raširenih ruku dočekali su je u Kalesiji, gdje je bila pripadnica izviđačko-diverzantske čete Rambo.
Tradicionalno svake godine sa saborcima ode na centralno spomen-obilježje u Kalesiji, gdje polože cvijeće i odaju počast poginulim. U trenutku našeg poziva (30. decembra 2022.) Svetlana je bila na ručku sa prijateljima i saborcima.
“Poželjela sam da dođem u moju Bosnu. Pandemija koronavirusa nas je malo poremetila pa se nismo tako često viđali. Drago mi je što sam ovdje i što su moji prijatelji dobro i zdravo. Prvo sam obišla mezarja saboraca. Emocije su me ponijele i mnogo sam plakala na mezaru Dževada Jahića, koji je posthumno odlikovan Zlatnim ljiljanom. On je bio kao moje dijete, a imao je sedamnaest godina kada je poginuo. Mnogo mi je žao. Ali mi, njegovi drugovi, nećemo ga zaboraviti”, poručila je u razgovoru za Oslobođenje.
Svetlana kaže kako joj izgleda da se BiH puno promijenila, ali jedno sigurno nije.
“Ono što se nikada neće promijeniti jeste duša ovog naroda. Kada sam stigla, svi su me prepoznali. Zovu me kod sebe u goste. Gotovo svaka familija me u Kalesiji prepoznaje i govore mi: Svetlana, pa to si ti, dobro nam došla. U Bosni žive dobri ljudi. Svi me žele lijepo dočekati, ugostiti, daju mi burek, baklavu kao da znaju da baš volim svu bosansku hranu, kroz smijeh”, kaže Svetlana.
Nekima od ljudi iz Kalesije kaže da je zaboravila ime, jer je prošlo mnogo godina. Ipak, priča, po očima i osmijesima neke je uspjela prepoznati.
“Prošlo je 30 godina od rata i ljudi su se promijenili. Kako god, sretna sam što sam ih vidjela”, iskreno će naša sagovornica.
Ističe kako uvijek u jesen ili na zimu dolazi u BiH. Ove godine planira doći sa svojom kćerkom, ali i ostalim članovima porodice.
“Želim da im pokažem mjesto gdje sam ratovala, gdje sam bila ranjena. To je moj život i moja mladost. To su moje uspomene i vjerujte, mnogo sam sentimentalna. Suze ne mogu zadržati kada vidim grobove saboraca koji su dali živote za mir, slobodu, za državu Bosnu i Hercegovinu. Sada je rat u mojoj domovini Ukrajini. Iskreno da kažem, teško mi je što ponovo moram gledati užase rata i patnje nevinog stanovništva, drhtavim glasom govori Svetlana.
Prije nego što smo završili razgovor, kaže nam da se ubrzo vraća u Njemačku. U ovoj zemlji se skrasila nakon što je počeo rat u Ukrajini, a ruku spasa, kao što smo već pisali, pružio joj je saborac iz Kalesije Husejn Hatić i njegova supruga. Uz njegovu pomoć Svetlana se lijepo snašla u Njemačkoj. Njena kćerka dobila je posao, a dvoje unučadi idu u školu.
