Ukrajinac za sebe kaže da je pola čovjek, pola zombi: “Ne znam šta je korišteno u napadu, ali ruka mi je odletjela”

Kao što to obično biva u ratom zahvaćenim zemljama, životi običnih ljudi nepovratno se promijene. Takva sudbina, kao i mnoge druge Ukrajince, zadesila je i Vjačeslava Tarasova. U jednom trenutku živio je životom koji se u ratnim okolnostima može nazvati normalnim, ali jedan izlazak iz skloništa zauvijek ga je promijenio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Ukrajinski grad Bahmut se već mjesecima nalazi pod nemilosrdnom paljbom ruske vojske, koja je sravnila zgrade raketama i projektilima, a brojnu pješadiju poslala da se bore među uništenim domovima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Ulice ispred kuće Vjačeslava Tarasova na istočnoj liniji ukrajinskog fronta pune su tragova eksplodiranih granata. Zgrade su uglavnom prazne, bez prozora i hladne.

 

48-godišnji Tarasov se sklonio od granatiranja u svoj podrum koji je sad njegov drugi dom. Ali, prošle sedmice odvažio se na jedan izlet – odlazak na tržnicu kako bi kupio povrće za pripremu nacionalnog jela, boršča.

 

Desilo se ono čega se najviše pribojavao. Grad je baš tokom njegovog izlaska zasut granatama.

 

“Ne znam šta je korišteno. Ali sila je bila nevjerovatna jer mi je ruka odletjela, tek tako… Držao sam utrobu u rukama”, kaže ukrajinac, prepirčavajući stravični događaj.

 

 

Lice mu je blijedo dok se prisjeća prizora koji su mu još svježi u sjećanju.

 

“Nosio sam kožnu jaknu i da nije bilo toga, raspao bih se. Mislim, moja bi utroba bila posvuda. Izgubio sam puno krvi”, priča dalje Tarasov, prenosi N1.

 

Eksplozija koja mu je rasturila tijelo ubila je njegovog prijatelja, a kako se granatiranje nastavilo, shvatio je kako ni on možda neće uspjeti preživjeti.

 

 

“Reći ću ti istinu. Molio sam se da preživim”, kaže Ukrajinac.

 

Tarasov koji za sebe tvrdi da je pobožni kršćanin vjeruje da mu je “nevidljiva sila” spasila život. Također je zahvalan ukrajinskim vojnicima koji su ga ubacili u svoj kamionet i odvezli u bolnicu u Kostiantynivki — jednoj od rijetkih preostalih bolnica koje mogu liječiti civilne ranjenike u ratu.

 

Kada je Tarasov stigao u bolnicu, molio je doktore da mu spase ruku.

 

 

“Prvo što sam ih pitao bilo je mogu li mi ponovno zašiti ruku. Vidio sam da je skroz otrgnuta i da samo visi u rukavu. I želudac mi je gorio”, prepričava nesretni Ukrajinac, dodavši kako je krv bila posvud.

 

Medicinsko osoblje u Kostiantynivki nastavilo je s radom bez obzira na nestajanje struje i vode uzrokovaniog stalnim ruskim napadima na energetsku mrežu. Osam sati jednog dana prošle sedmice morali su se oslanjati na agregate kako bi održali upaljena svjetla i grijanje.

 

 

“Ponekad nestane struje”, kaže glavni kirurg dr. Yuri Mishasty za CNN.

 

“Voda dolazi u redukcijama, i to nije redovno. Tokom vikenda nije bilo vode jer je došlo do katastrofalnog granatiranja”, dodaje.

 

62-godišnji doktor upravo je završio operaciju žene koja je hitno primljena ranije tog poslijepodneva.

 

“Ona je stanovnica Bahmuta. Našla se pod topničkom vatrom i zadobila je ranu od gelera u stomak s oštećenjem nekoliko organa. Ljude s takvim ranama viđamo svaki dan. Svaki dan”, kaže Mishasty.

 

Dok ruska vojska intenzivira kampanju zauzimanja Bahmuta, granatiranje se sve više približava Kostiantynivki, 25 kilometara zapadno. Od početka mjeseca grad je gotovo svaki dan pod paljbom kaže direktor bolnice.

 

U međuvremenu, medicinsko osoblje sluša odjeke projektila ispaljenih u okolici Bahmuta – strahujući da bi još jedan pacijent mogao uskoro ležati na operacijskom stolu.

 

“Bilo je prilično bučno u posljednje vrijeme”, kaže Khassan El-Kafarna, kirurg iz organizacije Doktori bez granica (MSF), stacioniran u bolnici. S njim se slaže i njegova kolegica, medicinska sestra Lucia Marron.

 

“Navikli smo na taj zvuk. Dođete do tačke kada shvatite šta je opasno, a šta nije”, dodaje Marron.

 

Lokalne vlasti mjesecima su molile civile da napuste to područje. Ali za Tarasova, kao i za mnoge u starom industrijskom središtu Ukrajine, bijeg od kuće u sigurnije područje činio se nemogućim.

 

“Da imam puno novca, radije bih živio u inostranstvu”, kaže Ukrajinac.

 

Ostati u Bahmutu značilo je držati se onoga što je ostalo od života za koji je tako teško radio dok je vladao mir. Taj se život sada nepovratno promijenio.

 

“Bio sam dešnjak. Sad više neću moći smotati ni metar”, požalio se Tarasov, građevinac po struci.

 

“Ja sam pola čovjek, pola zombi. Tačnije, polučovjek”, zaključuje Ukrajinac u tužnoj ispovijesti.

 

NAJNOVIJE

NAJČITANIJE