Svijet oko nas izgleda sve nesigurnije. Cijene rastu brže nego plate, ratovi se vode na sve strane, a osjećaj da nam tlo izmiče pod nogama postaje repriza nekog trilera. Ljudi su umorni. Fizički, ali i duboko u sebi… duhovno, emocionalno, ljudski. I kad pogledamo u budućnost, ne vidimo mnogo svjetla. Sve više nas se pita: “Ima li ovo sve ikakav smisao?”
U takvom vremenu, najteže je ostati čovjek. Pored onog koji samo diše, kupuje, radi i troši, već i onaj koji voli, suosjeća, prašta, razumije, i koji traži dublju svrhu u svom postojanju. Jer kad sve oko tebe gubi vrijednost novac, sigurnost, pa čak i riječi jedino što može ostati jest ono što nosimo u sebi a to je potreba za smislom.
Nismo mi stvoreni da samo preživljavamo. Čovjek je biće koje traga, koje pita, koje voli. I možda u tome leži spas. Da se usred sveopće galame i panike zaustavimo i kažemo: “Dosta. Hoću da živim, ne samo da postojim.” Da ne težimo pronalsku smisla u velikim stvarima, već i malim… istinskim. U zagrljaju djeteta. U ruci prijatelja. U jutarnjoj kafi sa nekim ko nas stvarno vidi pored svog smartphona.
Život nas ponekad na bolan način podsjeti koliko je smisao skriven u ljubavi, zajedništvu i ljudskosti. Vijest koja je potresla Brezu govori upravo o tome o preranoj smrti Rijada Šabića, mladića čija je ljubav s Henom Ćurkić oduševila naciju i probudila nadu, prikazala ljepotu iskrenih emocija. Njihova priča, rođena na omladinskoj radnoj akciji svojevrsno je svjetlo u vremenu tame, dokaz da se i “među lopatama” i pjesmom mogu graditi mostovi među ljudima. Sudbina je, nažalost, prekinula taj san, ali ono što ostaje jeste primjer kako se smisao života pronalazi u onome što darujemo drugima: ljubavi, osmijehu, dobroti. I to je ono što nas spašava da u svijetu koji se ruši, ne prestanemo graditi ono što vrijedi.
Smisao nije nešto veliko. Ne dolazi uz vatromet, ni kroz velike pobjede. Stvara se u tišini u svakom putu kad biramo dobrotu, kad ne uzvratimo mržnjom, kad ne zaboravimo da su i drugi umorni, ranjeni i izgubljeni kao i mi.
Proteklih nekoliko dana, čini se da svijet zaboravlja da smo jedno drugima sve što imamo. Gradimo zidove, a možda je vrijeme da počnemo graditi mostove. Ako ne zbog drugih, onda zbog sebe. Jer kad sve padne, ono što ostaje je ono kakvi smo bili.
Jedan stariji čovjek mi je jednom rekao: “Najgore je kad ti srce otvrdne.” I bio je u pravu. Kad prestaneš osjećati, kad prestaneš vjerovati, tad si izgubljen. Ne zbog svijeta, nego zbog sebe. Zato, čuvaj srce. Čuvaj svoju nježnost.
Možda je ova kriza, koliko god teška bila, i prilika. Da zastanemo. Da ponovo upoznamo sebe. Da pronađemo svrhu u jednostavnosti, u odnosima, u ljudskosti. Možda baš sada trebamo prestati čekati da se sve sredi spolja i početi sređivati ono iznutra.
Jer ako ne znamo zašto živimo, svaki dan će biti borba. Ali ako pronađemo makar mali smisao u ljubavi, u prijateljstvu, u vjeri da možemo biti bolji tada se i najtamnije noći mogu preživjeti.
I zato, draga čitateljice/lju, nemoj prestati tražiti. Ne predaj se ravnodušnosti. U vremenu tame, smisao je jedina svjetiljka koju imamo. Upali je. Za sebe. Za druge. Za ono što dolazi.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Komentar” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće je da ne odražavaju stavove redakcije portala Kakanj-X.com.
(Amina A. / Kakanj-X.com)
