U njivi vlasništva Dževada Hasanovića, iz sela Kadrići (Liplje) kod Zvornika, neposredno pored njegove obnovljene kuće, otkopan je kanister sa 20 kilograma graha, zakopan prije tačno 29 godina.
Ljudi su u ratu u zemlju zakopavali novac, zlato i razne druge vrijednosti. Opet, moju rahmetli otac Džemail, znajući da je u ratu glad teška koliko i granate, brinuo se da ne ogladnimo.
Kad su me, teško ranjenog, u januaru 1993. godine, ponijeli prema ratnoj bolnici u Redžićima, rekao mi je da, ako preživim i vratim se našoj kući u Kadriće, da je u zadnjem redu njive pored kuće, gdje smo sijali krompir, u dnu reda, zakopao kanister sa 20 kilograma graha.
Bilo je zakopano i bure sa oko 100 kilograma pekmeza, ali je to bure kasnije otkopano i pekmez dat za potrebe vojske, dok je grah ostao u zemlji.
Ustvari niko osim mene nije ni znao da to bure s grahom postoji posebno što su mene 1. februara 1993. godine, tako ranjenog, prenijeli u Tuzlu na liječenje“, priča Dževad.
Dževad Hasanović se dugo liječio u Tuzli, dočekao mir, sa svojom porodicom napravio kuću, osnovao veliko plasteničko gazdinstvo, ali od porodičnog imanja u Kadrićima nikad nije odustajao.
Kad smo ovih dana završavali radove na putu i vodovodu ja sam istovremeno krčio neka stabla u njivi pored kuće. Sjetio sam se tada očevih riječi o zakopanom grahu i skoro u šali kažem bageristi koji je vadio panjeve iz njive da gleda kako će zakopati onom velikom viljuškom jer je tamo kanister sa grahom zakopan početkom rata.
Bagerista me gleda, veli „mani ba Dževade“. Kada je skinuo jedan sloj zemlje, krenuo da skine drugi naišao je na babin kanister.
Svi su se čudili osim mene. Otvorili smo kanister i u njemu je bio grah, svjež, kao da je sada skinut s pritke.
Komšije i rođaci se smiju, ne mogu da vjeruju, ali grah popularno zvani „jagodar“ nije ništa izgubio od svoje svježine.
Jučer smo ga kuhali, vjerujte, isti je kao i onaj koji je tek okomljen“, priča Dževad pominjući da su se već javili neki njegovi prijatelji i rođaci s molbom da im ostavi „šaku jagodara“ za sjemena.
