Nesvakidašnja i nadasve tužna priča potresla je čitav region, a dolazi iz Bosne, iz sela Tušanj kod Tuzle.
Riječ je o samohranom ocu dvoje malenih koji živi u tom mjestu, a kojeg je supruga, kako on kaže, doslovno preko noći ostavila samog sa djecom. Pokupila je svoje stvari i iznenada otišla, a da nije primijetio ništa čudno kod nje ili da je bilo čim nagovještavala svoj odlazak.
Pokušao je da je vrati osam puta, ali kaže da ona to ne želi. Najteže mu pada to što ne pita za djecu niti je izrazila želju da ih vidi već četiri mjeseca.
“Da li se udala, da li nije, ne znam. To se desilo u februaru kada je otišla. Radim sve što mogu, koliko mogu, borim se za njih. Mlada je, ima 22 godine. Možda je htjela da se zabavlja, ne znam. Ranije je bilo sve u redu, ali se posljednjih 7-8 mjeseci sve okrenulo. U braku smo četiri godine, radio sam u Hrvatskoj, pa smo se vratili u Bosnu, pa opet u Hrvatsku. Nigdje joj se ne sviđa. Od kada smo se vjenčali, stalno smo bili podstanari jer sam se odmah odselio od svojih roditelja, to joj nije odgovaralo”, priča neutešni čovjek kroz suze pred kamerama YouTube kanala Tatabrada.tv, koji se gleda u Bosni.
Samo na trenutak prebriše suze i nastavi priču…
“Otkad je otišla osmi put, više je ne tražim. Pokušavao sam je vratiti nekoliko puta. Ona bi se vratila na 15 dana, a onda bi opet otišla. Onda bih nedjelju dana plakao za njom zajedno s djecom. Onda sam odlučio da je ne tražim više jer je tako mnogo teže, pogotovo djeci.”
Nema stalni posao, radi sve što može, sve što stigne i sve što se nudi, a najveći izdatak je kirija koju mora platiti. Kaže da mu kolege i rodbina malo pomažu.
“I njeni su se bunili što je otišla, ali ja se više ne čujem s njima”, kaže, dodajući da je odustao. Imao je malo dječjeg dodatka, ali i to će mu ukinuti dok ne dobije sudsku presudu da djeca pripadaju njemu.
“Da bar nemam ove kirije, bilo bi mi malo lakše… Vrlo teška situacija, ali opet, šta ja znam… Kad dođem kući svojoj djeci, meni bude dobro. Oni su mi najvažniji u svemu i znam da moram ustati za njih i osigurati im”, kaže kroz suze dok ih čvrsto grli i ne pušta iz naručja.
Radi osam do devet sati, nekad i više, ali sve što zaradi čuva za struju i kiriju. Kćerka će uskoro napuniti dvije godine, a sinčić nedavno tri. Divna, zdrava, dobra djeca. On sam radi, čisti, sprema, čuva ih, a kuća je uredna kao apoteka. Sve je čisto i na svom mjestu, soba puna igračaka, u kutu bijela kolijevka, posteljina bijela kao snijeg… Djeca su čista, lijepo obučena, ništa im ne nedostaje osim majke…
“Legnemo navečer, a ujutro je nema”
Na pitanje kako se sve to dogodilo, kako je otišla i da li je primijetio nešto, kaže da su to veče normalno razgovarali, nisu se svađali, ništa. Čak su razmišljali o tome da uzmu kredit…
“Bila je nedjelja kad je otišla. Djeca su spavala, a ja sam ustao oko 9 sati i vidio da nema njenog punjača, nje nema, nema ni njenih stvari… Ne mogu shvatiti tu ženu nikako, nešto je preseče i ode! Inače sam miran i povučen po prirodi, nisam problematičan, pokušavam da svima udovoljim osim sebi”, prisjeća se jutra kad je nije zatekao u kući.
Što se djece tiče, kaže:
“Hvala Bogu, djeca su mi zdrava. Pokušao sam ih upisati u vrtić, ali nema slobodnih mjesta. Ne mogu dobiti mjesto nigdje”, kaže i dodaje da je sada pronašao ženu koja ih čuva dok se ne vrati s posla, ali i to je privremeno jer je ona tu samo na određeno vrijeme, inače je komšinica…
Svake subote plaća 170 maraka, a zaradi 200-300, ali mora joj platiti jer je teško naći ženu koja će ih čuvati. Ta komšinica, kaže, više mu pomaže nego što uzima novac.
Na pitanje kako se snalazi sam s djecom kad je sve tako skupo, objašnjava:
“Dajem koliko mogu, bitno mi je samo da nisu gladni, a oni jedu, ne biraju… Mogu razumjeti da ne možeš biti s nekim, ali da odeš od djece kao da ne postoje, to ne razumijem… Ne pita jesu li gladni, žedni, treba li im nešto…”
“Lagao sam ih da je otišla na posao, da je mama u bolnici”
“Djeca žele sok, čips, smoki, a ja nemam… Majka se sjeti kad gledaju crtani film, a kad pitaju za mamu, lažem da je otišla na posao ili da je u bolnici. Uvijek moram imati za kiriju, zimi ne može biti drugačije. Sve što zaradim, dam njima. Inače, ja sam moler, fasader, građevinac, sada radim na krovu… Radim gdje god ima posla, radim sve što je moguće”, opisuje samohrani otac svoj život.
Ovo je njegova priča, a životna priča majke zasad je nepoznata…
