Alija Sirotanović čovjek je kojem je rad bio način življenja, legenda koja je oličenje običnog čovjeka, gorostas pitomog pogleda i golubijeg, ali junačkog srca, a zauvijek je obilježio jedno vrijeme dajući herojski oblik sjetnoj rudarskoj duši.
Vrijedni radnik je 24. jula 1949, prije 72 godine, u Rudniku mrkog ulja Breza, sa svojih osam komorata za osam sati rada iskopao 152 tone uglja, prebacio normu za 215 odsto te postigao svjetski rekord u iskopu ove sedimente stijene.
Iz jame poznate kao “Rov vojvode Putnika”, 152 tone crnog zlata, utovarenog u 253 “hunta”, bljeskajući pod blijedim svjetlom lampi, zauvijek je otrgnuto iz njedara zemlje i to njeno blago postalo je tako trajni spomenik jednog vremena i iskonske snage.
Novi način rada i takmičarski duh
U toku 1946. godine uveden je novi način rada u rudnicima, zasnovan na takmičarskom elanu, a isti način rada prenijet je i u naredne 1947. i 1948. godinu, pa je u ovim godinama bio zapažen osjetan rast godišnje proizvodnje u odnosu na proizvodnju ostvarenu 1945. godine. Novi način rada imao je takmičarski karakter, pospješivao je rad pojedinaca i radnih brigada (radnih grupa), a prenosio se na sve zaposlene. Radilo se o stahanovskom pokretu raširenom u socijalističkim zemljama koji je nosio ime po rekorderu Alekseju Stahanovu, koji 1935. iskopao 102 tone uglja za pet sati i 45 minuta.
Na savjetovanju sa stručnim osobljem rudnika Breza i kopačima, koje je održano u ljeto 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti Stahanovljev rekord. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada počela je s obaranjem rekorda u Jami 1, da bi po završetku smjene predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio da je prebačena norma, srušen rekord Stahanova te postignut svjetski rekord u iskopu uglja.
Alijin podvig punio je redove jugoslavenskih novina i bio je slavljen od strane Komunističke partije Jugoslavije s obzirom na tadašnje trenutne zategnute odnose između Josipa Broza Tita i Josifa Staljina. Sirotanovićev rekord obaran je više puta. Još jedan rudar iz Breze i heroj rada Nikola Škobić samo nekoliko dana poslije Alijinog rekorda 29. jula 1949. godine, sa svojom brigadom je prebacio njegov rekord za 14 tona, čime je otpočela serija obaranja rekorda u Jugoslaviji.
Rezultate koje su postigli rudari udarnici rezultati su i članova njihovih brigada. Oni su uglavnom, kao dobrovoljci ili odabrani radnici, predstavljali prvog čovjeka grupe (brigade) i u okviru toga obavljali dio poslova na radilištima. Rekordima Alije Sirotanovića i Nikole Škobića počelo je socijalističko takmičenje za visoku produktivnost rada. Takmičenje se ubrzo proširilo i na ostale rudnike u tadašnjoj FNR Jugoslaviji. Iz Breze ovo takmičenje preneseno je u Zenicu, zatim u Kakanj i tako u svim rudnicima tadašnje Jugoslavije. Kako se takmičenje prenosilo iz rudnika u rudnik, tako su obarani rekordi u produktivnosti.
“Alija je bio spona prošlosti i budućnosti, sukobljavajući se sa neimaštinom, primitivizmom i razvojem rudarskog života i tehnologije. Za svog rudarskog vijeka obogatio je promjene svrdla, lopate i pijuka spoznajama suvremene bušilice ili pak kombajna i povjerovao nauci u potpunosti. Često je znao reći: ‘Dijete, je l’ de ove nove mašine i podgrade čine čuda, al’ neka, nek je rudarima lakše, nek su im plaće slađe'”, zapisao je o Sirotanoviću svojevremeno pisac Ibrahim Dedić.
Alijin život
Alija je rođen 14. avgusta 1914. godine u Orahovu, a odrastao je i ostatak života proveo u Trtorićima, nadomak Breze. U rudniku je bio kopač, a njegov alat bio je pneumatska bušilica. Cijeli radni staž proveo je u istom statusu – rudar brigadir, otišao je u penziju sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, a iako su u to vrijeme rudarske plate bile znatno veće od radničkih, primanja su mu bila skromna. Nuđen mu je novi stan u Brezi, no on ga je odbio i zatražio da se ponudi onima koji nemaju svoj smještaj. Slična priča je bila i kad su mu je Tito pri jednom prijemu nudio “auto po želji” pa se Alija odlučio za “fiću”.
Alija nije bio govornik, ali je bio radnik, a anegdote govore da, kada ga je Tito pitao: “Alija, šta je vama rudarima najpotrebnije”, odgovorio je bez razmišljanja: “Trebaju nam veće i tvrde lopate.” Napravljena je, kažu, veća lopata specijalno za njega i nazvana “sirotanovićka”.
“Dijete, ja tad nisam razmišljo ko vi sad, odoše leđa, nego da što više ‘hunta’ natovarimo, a vidi me sad ko maksum sam, savio se, osušio. Ne kajem se i pravi se rudar ne kaje, pravi rudar radi. Ljuti me i to, postala vam moda, čim je bolji radnik, unaprijede ga za neko drugo radno mjesto, pa nit više radnika, nit rukovodioca. Dobru radniku treba dati dobru plaću, poslati ga besplatno da se odmori, a man'te se otih glupih unapređenja, nema od toga haira”, zapisao je Dedić.
Radnik udarnik, junak socijalističkog rada koji je oborio svjetski rekord u kopanju uglja, čije je ime i višestruko simbolično prezime urezano u kolektivno sjećanje građana bivše SFRJ, bio je obični čovjek koji je zauvijek obilježio jedno vrijeme, a preminuo je 16. maja 1990. godine u siromaštvu.
Nagrade
Alijina udarnička vremena obarala su rekorde na međunarodnim takmičenjima, razvijajući ciljeve što veće produktivnosti, pa nije čudo što je pobrao sva priznanja koja su data jednom Jugoslovenu – proglašen je herojem socijalističkog rada, odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem, nagradom ZAVNOBiH-a, nagradom AVNOJ-a, Prvomajskom nagradom i nizom drugih nagrada i priznanja. Bio je narodni poslanik Saveznog vijeća za Visočki srez od 1949. do 1953. godine i član prvog Upravnog odbora Rudnika Breza, a u više gradova počasni građanin.
Lik ovog radnika udarnika je 1987. godina bio naslikan na novčanici od 20.000 dinara. Vrlo često, ali pogrešno, Aliju miješaju sa udarnikom Arifom Heralićem, livcem iz Zenice, koji se nalazi na čuvenoj jugoslavenskoj novčanici od 10 dinara i 1.000 dinara iz pedesetih i šezdesetih godina.
Upisan je Alija i u istoriju rokenrola kao junak koji je inspirisao pjesmu “Srce, ruke i lopata” sastava “Zabranjeno pušenje” te ga mnogi prepoznaju u stihovima “Nije bio on niti bombaš, nije bio on niti sportista. Sve što je imao od oružjato su srce, ruke i lopata.”
Imao je puno duše i malo riječi u koščatom tijelu, vrijedne ruke i lopatu, ali se znao pokazati radom kao malo ko na svijetu. Iskre života puštao je s namjerom da ogrije zemaljsku kuglu na kojoj i dan-danas strši njegov kućerak na kojem treba da piše: “I rođen velik po djelu, umro ko zalazak sunca koje se stalno rađa.”
