Često čujemo priče ostavljene djece, a danas odraslih momaka, djevojaka, i doista, nemoguće je ostati ravnodušan na sve ono što su ta djeca proživjela. Ista ta djeca, danas žive sa pitanjem na koje nikada neće dobiti odgovor, a to pitanje je; ‘Zašto?’
Semiru Hadžiću je život bio težak. Odrastao je u dječijem domu Bjelave. Sa samo sedam dana od rođenja, Semir je ostavljen domu, u kojem je boravio do svoje 20. godine kada je tu ustanovu napustio.
Vječno pitanje, “zašto”
- Ko god je bio u situaciji da bude ostavljen, zauvijek će ga mučiti to jednostavno, prosto pitanje, “zašto”, na koje nikada odgovor neće dobiti. Krenimo od životinje, što kaže, Allah Uzvišeni je podario porod i toj životinji koja rodi, pa ne ostavi”, govori Semir.
Najveća životna želja
U 18. godini Semir je imao i najveću životnu želju- htio je upoznati svoju majku.
- Do tada nisam ništa znao niti imao bilo kakve informacije, ko je, šta je, odakle sam, je li me možda ‘roda donijela'”, govori s osmijehom i dodaje, “eto tada, 10. aprila, tada sam imao prvi susret sa majkom“, ističe.
Da bi se susreo sa majkom pomogla mu je socijalna radnica pomogla da bi se došlo do te jedne jedine želje, koja ga je kako ističe, “koštala života.”
Prvi susret sa majkom
- Tog 10. aprila u jutarnjim satima, oko 10 pola 11, tada sam ugledao po prvi put u životu majku, majku krupnih očiju, osmijeha od uha do uha, a lažnih suza. Zašto kažem lažne suze, to kažem baš zbog toga što sam osjetio tu neku vibraciju da nije to – to. Koliko god da ti je majka, da ti je otac ili bilo koji rod, tačno se vidi i prepozna emocijom i gledanjem i slušanjem da nije to iskreno.
Dan prije upoznavanja, odnosno, dan prije susreta sa svojom majkom bila je govori Semir najteža noć u njegovom životu.
- Uzeo sam sebi A4 format papira i ispisao “hiljade pitanja, hiljade potpitanja”, očekivanja na neke odgovore, na kraju su bila uzaludna, propala su. Ja to ne znam objasniti, dok neko to ne osjeti. Kada sam po prvi put u životu ugledao svoju majku, tada su sva moja pitanja, potpitanja, odgovori, jednostavno nestali. To je neopisivo. Jednostavno ne mogu vam objasniti taj osjećaj, to vrijeme, tu emociju, čak i mržnju i napetost”, govori Semir.
- Prve moje riječi su bile – jednostavno, “majko” i to je sve. Tada sam u životu po prvi put sebi postavio tu neku prepreku da vidim ta neka očekivanja, taj osjećaj njen, tu komunikaciju, tu reakciju, sve, u samo jednoj sekundi. No međutim, kao što sam i rekao i stojim iza toga, sve je to bilo lažno, lažne suze, lažni pokreti, zagrljaji, priča. Pitao sam je – zašto, ali jednostavno, nije bilo odgovora. Isto će reći svako ko je bio u mojoj koži. Nema odgovora zato što svako opravdavanje, očekivanje, pa makar i najgore na svijetu, ne može se opravdati.”
Semir je pokušao stupiti i sa svojim ocem. Tražio je broj od majke koja mu je isti dala, međutim, na kraju se uvjerio da se radilo o lažnom kontaktu, odnosno, da ta osoba uopšte nije njegov biološki otac.
Ono što je Semira dodatno šokiralo bila je informacija od majke, da niko od njegove bliže, a ni dalje porodice ne zna da on postoji.
Poslije par mjeseci, pronašao je putem Google-a i svog dajdžu, međutim Semir se i tu razočarao te kaže, “kakva sestra, takav i brat.”
