Sirijci koji traže svoje nestale voljene osobe pretražuju zloglasni zatvor Saydnaya, kopajući po popisima zatvorenika i istražujući betonske podove u potrazi za skrivenim ćelijama ili grobnicama.
Civili, pripadnici milicija, advokati i spasilački tim iz Turske prolazili su kroz gomile odjeće ostavljene u ćelijama zatvora koji vodi vojska dok su u nevjerici gledali crvene omče koje vise s betonskog zida iza zgrade. Prema izvještaju američkog State Departmenta iz 2017., u ovom je zatvoru svakog dana bilo obješeno i do 50 ljudi.
Od 2011., kad je režim predsjednika Bašara al-Asada počeo gušiti ustanak, deseci hiljada ljudi nestali su u mreži režimskih zatvora. Prošle sedmice pobunjenici su otvorili vrata Saydnaye nakon što su protjerali Asadove snage oslobađajući zatvorenike i omogućivši porodicama i javnosti da traže nestale.
“Devedeset i devet posto njih je mrtvo”, izjavio je Ammar Al-Bara, advokat kojeg su mnoge porodice zamolile da im pomogne pronaći njihove najmilije. Iz svežnja dokumenata koje je nosio pod rukom izvukao je popis i pokazao na imena. “Pogubljeni, pogubljeni, umro od bolesti”, pročitao je tiho.
Zatvor je postao poznat kao “klaonica” zbog načina na koji su izvršavana ta pogubljenja. Zatvorenici su često odvođeni na stratište, gdje su im vezane ruke, a zatim su strijeljani ili obješeni. Mnogi od njih nisu ni znali zašto su ih osudili na smrt jer su bili podvrgnuti namještenim suđenjima ili su jednostavno nestali bez ikakvih formalnih optužbi.
Uvjeti u Saydnayi bili su izuzetno brutalni. Zatvorenici su bili smješteni u prenapučenim i nehigijenskim prostorima, bez odgovarajuće hrane ili medicinske njege. Mnogi su bili podvrgnuti fizičkom mučenju, uključujući udaranje, električne šokove, zlostavljanje i prisilnu iscrpljujuću fizičku aktivnost. To su bili samo neki od načina na koje su vlasti pokušavale slomiti duh političkih protivnika i prisiliti ih na priznanje.
Nakon pada Asada u vojnoj bolnici u Damasku pronađeno je 40 mrtvih ljudi na čijim tijelima su bili vidljivi tragovi mučenja, a strahuje se da takvih slučajeva ima još. U Saydnayi je navodno pronađena i sprava za prešu, odnosno gnječenje tijela ljudi, no te informacije još nisu službeno potvrđene.
Potraga za iglom u plastu sijena
Među onima koji su tražili informacije bio je i Sadeq Al-Falaj, 48-godišnji stanovnik Damaska, koji već deset godina pokušava saznati sudbinu svog nećaka. “Nadamo se, ali osjećam se kao da tražimo iglu u plastu sijena. Ni traga nismo našli”, rekao je dok je pregledavao papire u uredu zatvorske administracije.
Njegov nećak Jaber Al-Falaj bio je student filozofije na drugoj godini studija na sveučilištu u Damasku. Nestao je 2011. nakon što su ga sigurnosne službe odvele iz studentskog doma. Jaber se držao podalje od prosvjeda protiv Asada i izbjegavao je političke rasprave, čak i na društvenim mrežama. Obitelj nikad nije dobila nikakvu informaciju o njegovoj sudbini. “Ako je mrtav, moramo to prihvatiti”, rekao je njegov ujak s gorčinom.
Ćelije koje su služile za pritvaranje velikih grupa zatvorenika sada su zatrpane odbačenom odjećom i tankim madracima razbacanim po podu. Na jednom zidu netko je urezao riječi: “Jednog dana.”
Ubistva i torture kao režimski alat
Pad Bašara al-Asada otvorio je vrata suočavanju Sirijaca s desetljećima zlostavljanja pod režimom njegove porodice. Uz podršku Rusije i Irana, Asad je uspijevao ostati na vlasti više od desetljeća nakon početka ustanka 2011. Međutim, prošlog je vikenda pobjegao u Rusiju dok su opozicione snage napredovale prema Damasku, a vojnici režima masovno predavali oružje.
Režim je tokom rata proširio mučenja i masovna uhićenja na dosad nezabilježene razmjere. Prema procjenama zapadnih vlada i organizacija za ljudska prava, do 2022. godine nestalo je oko 100.000 Sirijaca. Među njima su i strani državljani, uključujući američkog novinara Austina Ticea, koji je nestao dok je izvještavao blizu Damaska 2012.
Uz hemijsko oružje i bombardiranja pobunjeničkih područja, Asadovi zatvori postali su globalni simbol brutalnosti njegovog režima. Tokom rata poginule su stotine hiljada ljudi, a čak 12 miliona Sirijaca bilo je prisiljeno napustiti svoje domove.
Svjedočanstva užasa i potraga za nestalima
Izvješće iz 2014. koje su sastavili međunarodni tužitelji za ratne zločine iznijelo je dokaze da je Asadov režim pogubio najmanje 11.000 zatvorenika. Jedan sirijski vojni fotograf prokrijumčario je hiljade fotografija koje dokumentiraju tijela žrtava. Te su fotografije kasnije poslužile kao ključni dokazi u procesima za ratne zločine. Prema kodnom imenu tog fotografa Cesar, nazvan je i američki zakon iz 2019. koji je uveo sankcije protiv Asadova režima.
Danas, dok pobunjenici kontroliraju grad, Sirijci očajnički traže informacije o svojim nestalim voljenima. U bolnici u Damasku civili s fotografijama svojih rođaka gurali su se kroz vrata kako bi identificirali tijela izvučena iz zatvora. Zrak je bio zasićen smradom raspadnutih tijela.
U bolničkom dvorištu tijela su bila položena na nosila, u metalne ormariće ili direktno na tlo. Očajni ljudi ulazili su u prostorije i povlačili bijele plahte kako bi prepoznali voljene osobe. “To je moj sin! To je moj sin!” vrisnula je jedna žena izazvavši komešanje u gomili.
Neizbrisiva trauma
Svog je sina među tijelima pronašla stanovnica Damaska Amira Homsi. Prepoznala ga je po tetovažama zvijezda na prsima. Njezin sin, 20-godišnji radnik Mohammed Faiz Abu Shakra odveden je jedne večeri dok je bio kod prijatelja. Majka vjeruje da ga je prijavio neko iz kruga prijatelja nakon što je izrazio želju da se pridruži otporu režima, piše Index.hr.
“Voljela bih da nisam vidjela ovo”, rekla je u suzama. “Da mi nisu rekli da dođem, zauvijek bih ga pamtila onakvog kakav je bio.” Njegovo tijelo, s vidljivim ranama i osušenom krvlju, ležalo je na plastičnom pokrovu – simbol patnje koju je režim ostavio iza sebe.
