Porodica Ulas u ruralnoj Turskoj šokirala je svijet kada je otkriveno da hodaju četvoronoške, a naučnici su bili zbunjeni kako se uklapaju u teoriju ljudske evolucije.
Porodica Ulas je prvi put dovedena u javnu sferu kroz naučni rad koji je praćen dokumentarcem na BBC-u iz 2006. pod nazivom “Porodica koja hoda na sve četiri”.
Profesor Nikolas Hamfri, evolucioni psiholog iz Londonske škole ekonomije, otkrio je da je od 18 djece u ovoj porodici, njih šest rođeno sa ovom osobinom koja nikada ranije nije viđena kod modernih odraslih ljudi. Nažalost, jedan od šestoro je umro.
- Nikad nisam očekivao da bi se, čak i pod najneobičnijom naučnom fantazijom, moderna ljudska bića mogla vratiti u ovo stanje – rekao je Hamfri i dodao.
- Ono što nas izdvaja od ostatka životinjskog svijeta je činjenica da smo mi vrsta koja hoda na dvije noge i drži glavu visoko u zraku. Naravno, to je i jezik i sve druge stvari, ali je užasno važno za naš osjećaj da smo drugačiji od drugih u životinjskom carstvu. Ovi ljudi prelaze tu granicu.
Potpuno drugačije
Porodica Ulas je u dokumentarcu opisana kao “karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna”, a turska studija sugeriše da je “devolucija” mogla da se dogodi, preokrenuvši tri miliona godina evolucije.
Ali Hamfri je kritikovao tu teoriju u dokumentu BBC, nazvavši je “duboko uvredljivom” i “naučno neodgovornom”.
Dokumentarac je također istakao “neiskazani značaj porodice za svakog od nas” i tvrdio da ona “ne bi trebalo da postoji”.
Istraživači sa Univerziteta u Liverpulu otkrili su da su djeca u centru studije imala skelete koji su više ličili na majmune nego na ljude i da su imala smanjeni mali mozak, stanje koje obično ne utiče na sposobnost drugih ljudi da hodaju na svoje dvije noge, piše DailyStar.
Po čemu se razlikuju od majmuna?
Međutim, dok majmuni koriste zglobove da bi se kretali, ovi ljudi koriste dlanove, što predstavlja značajnu razliku.
- Mislim da je moguće da je ono što vidimo u ovoj porodici nešto što odgovara vremenu kada nismo hodali kao šimpanze, već je bio važan korak između silaska sa drveća i potpunog dvonožnog stajanja – sugerisao je Hamfri.
Također je primjetio da je to moglo uticati na njihov razvoj, pošto djeca nisu bila podsticana da stoje nakon 9 mjeseci.
Djeca su dobila fizioterapeuta, kao i opremu koja im je pomogla da hodaju na samo dvije noge, što je dovelo do značajnog poboljšanja mobilnosti do vremena kada se Hamfri vratio u Tursku.