U vrijeme kada većina ljudi mašta o odlasku iz Bosne i Hercegovine u neku obećanu zemlju poput Sjedinjenih Američkih Država, jedna djevojka vratila se u rodnu Zenicu iz Athensa u američkoj državi Ohajo (Ohio). Imala je preko Velike bare dobar život, cijenili su njen rad, sa izložbama dokumentarnih fotografija predstavljala se u zgradi Kongresa u Washingtonu.
Odlučila se na povratak kući.
Nedavno je osvojila nagradu WideOpen Excellence in Photography Award u SAD-u za fotografiju ukrajinskih izbjeglica u Međugorju.
Ovo je priča o nagrađivanoj bosanskohercegovačko-američkoj dokumentarnoj fotografkinji, magistrici vizuelnih komunikacija, Dijani Muminović.
Dijana je nagrađena za fotografiju koja je nastala u Međugorju početkom marta, kada je prvi autobus sa ženama i djecom stigao iz Ukrajine u ovo mjesto. Fotografijom je ispričala muke izbjeglica. Ceremonija dodjele nagrada održana je u Ohaju, u SAD-u.
Sa izbjeglicama iz Ukrajine
“Nagrada je posebna, jer je nastanak ove fotografije imao poseban put. Jednostavno sam se probudila sa osjećajem da treba da idem u Međugorje. Stigla sam tamo ujutro sa mojim prijateljima. Raspitivala sam se da li će možda neko iz Ukrajine doći u Međugorje, a navečer sam upoznala čovjeka koji je organizovao put iz Ukrajine i omogućio tim ljudima smještaj u Hercegovini. Kasno navečer stigao je prvi autobus sa ženama i djecom iz Ukrajine, a naredni dan je javnost saznala o tome. Meni je kao dokumentarnoj fotografkinji izuzetno važno osluškivati intuiciju kada ne raspolažem sa mnogo informacija o pojedinim situacijama”, ispričala je Dijana.
Rekla je da joj je drago što se vratila u Ohio gdje je jedan od sponzora izložbe univerzitet na kojem je studirala,
“Ohio i bivši profesori sa Univerziteta su mi ogromna podrška. Činjenica da skoro deceniju od mog studija smo u kontaktu, da sarađujemo, pokazuje za sebe. A Athens, mjesto gdje sam studirala, vjerovatno je jedino mjesto u Americi gdje bih se vratila i gdje se osjećam kao kod kuće”, objasnila nam je.
Na pitanje da li se pokajala što se vratila da živi u Bosnu i Hercegovinu, odgovorila je da nije, da zna ljudima čudno to što se vratila i ne ide negdje drugo gdje bi mogla živjeti u boljim uslovima, te da joj je teško to objašnjavati.
“Smatrala sam kada sam došla kući da trebam baš tu da budem i doprinesem nečemu pozitivnom u svom gradu”, istakla je Muminović.
U Zenici je pokrenula Školu fotografije, jedinstveni program koji pruža edukacije iz oblasti fotografije, bez obzira na dob. Program je postao prepoznatljiv i po tome što starosna dob nije igrala ulogu za upis, tako da je najmlađa učesnica imala 12, a najstarija 78 godina. U Školi fotografije Dijana nudi i časove fototerapije, kroz koje promoviše mentalno zdravlje i gdje se fotografija koristi kao dodatni alat za oporavak.gdje je poduzčavala polaznike.
Imali su niz izložbi, radionica, sarađivali na brojnim porojektima sa lokalnom zajednicom. U saradnji sa Društvom novinara BiH organizovali su foto-safari u Starom gradu Vranduku i srednjovjekovnoj tvrđavi.
Ponosna na Školu fotografije
“Škola fotografije je nešto na što sam najviše ponosna. Kada nešto sami gradite, a u tako kompleksnoj sredini, i uspjete, to ima posebnu čar. A uspjela je zbog svih polaznika i polaznica koji i danas dolaze. Iznenađena sam talentom i njihovim inicijativama kad nemamo časove. Stalno fotkaju i šalju fotografije. Naravno, svaki put kada im otkrijem novu tehniku, lijepo je vidjeti sa kakvim žarom rade i kako je primjenjuju”, kazala je Dijana koja je zaposlena u Udruženju Medica Zenica.
Radi se o prvoj Bosanki sa bachelor i master diplomom iz fotonovinarstva u BiH, ali i u SAD-u, koja se vratila u svoju Zenicu i Bosnu i Hercegovinu.
Prvu samostalnu izložbu o posljedicama rata u BiH i prvo javno obraćanje imala je u zgradi Kongresa, Washington DC (SAD). Fotografije nastale u BiH izlagala je i u Senatu Italije, programima Rich Mix London (Engleska), New Yorku (SAD), Španiji, Western Kentucky Univerzitetu (SAD), Beogradu (Srbija), u Muzeju grada Zenica (BiH).
Fotografiju koju je zabilježila 2009. u Srebrenici, nalazi se na naslovnici knjige Our Bodies, Their Battlefield ,,Naša tijela, njihova bojišta“, autorke Christine Lamb (koautorica knjige ,,Ja sam Malala“). Pomenuta fotografija zauzima naslovnice knjiga još u pet država svijeta.
U 2015. godini, poslije dokumentovane serije fotografija o izbjeglicama iz Sirije, u američkim medijima objavljena je emotivna priča pod naslovom ,,Ja sam izbjeglica“. U ovoj priči kazivano je ne samo o izbjeglicama, već i o ratu u BiH i Dijaninom životu u Americi. To je rezultiralo i zahtjevima da Dijana bude gošća na raznim univerzitetima i održi predavanja o temi ,,Rat, mir i fotografija“. Bila je gošća na Allegheny College, Ohio University, University of South Florida i Western Kentucky University.
U vrhunske domete ubraja se i to da su fotografije, koje potpisuje Dijana, objavljene i na Online portalu kultne Nacionalne geografije.
U karijeri profesionalne fotografkinje od 2010. godine, pa dalje, fotografijama i otvorenim zalaganjima za poštivanje ljudskih prava dala je veliki doprinos obogaćivanju stvaralačke dimenzije Zenice i BiH u cjelini. Dokumentovala je, tako, brojne poslijeratne priče, provela duže vremena istražujući masovne grobnice i procese identifikacije žrtava, snimala najranjivije kategorije i uporno, na sebi svojstven način, pronicala u oblast ljudskih prava.
Promocija turizma i ljudskih prava
Nakon ratnih uslijedile su mirnodopske priče i neumorno istrajavanje u otkrivanju prirodnih resursa BiH u efektnom spoju fotografije i planinarstva, popularizaciji turizma i ciljanim posjetama poznanika, saradnika i profesora sa inostranih univerziteta bosanskohercegovačkim destinacijama. Radila je i na promociji multireligijskih odnosa, kao i ljudskih prava kroz svoje fotografije.
Godine 2014. Muminović se zadesila u SAD-u, kada su katastrofalne poplave i klizišta uništili značajan dio BiH. Tada je inicirala donatorske večeri sa prijateljima u Kentuckyju gdje je skupljena značajna pomoć. Nakon toga je došla u BiH kako bi dokumentovala situaciju, a zatim direktno donirala sredstva mještanima Nemile kod Zenice, te ustanovama u Maglaju i Domaljevcu.
Dijana Muminović imala je sve što jednom vrhunskom kreativcu treba za uspjeh i lagodan život radeći ono što voli. Ostavila je to u Americi i došla kući, u svoju Zenicu, u svoju Bosnu. Pokazala je i dokazala da može biti uspješna i kod kuće, da može i ovdje raditi to što voli, da može živjeti od svog rada, te da ljudi u cijelom svijetu cijene njena djela i traže da ih predstavi i kod njih. Nije bitno je li u pitanju Amerikanka Dijana ili Bosanka Dijana ili… Ova umjetnica je postala prepoznatljiva i rado viđena na oba kontinenta.
IZVOR: AL JAZEERA
