Osmansko Carstvo je tokom 16. stoljeća bilo na vrhuncu moći. Porta, kako je u diplomatskim krugovima nazivano Osmansko Carstvo, kontrolirala je područje koje se prostiralo u Maloj Aziji, jugoistočnoj Evropi, na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.
U historiji je Carstvo upamćeno po snažnoj vojsci, razvijenoj trgovini i impresivnim dostignućima u mnogim područjima od arhitekture do astronomije.
Usprkos brojnim reformama i naporima da se modernizira, Osmansko Carstvo doživjelo je krah. Pad je bio dug i spor. Dogodio se neposredno po završetku Prvog svjetskog rata jer su Osmanlije bile na strani Njemačke.
Razoreno je sporazumom iz 1922. godine, kada je svrgnut posljednji turski sultan, Mehmed VI. Sultan, je napustio Carigrad u britanskom ratnom brodu, a narod i elita nekadašnjeg carstva bili su pred teškim zadatkom stvaranja suvremene države.
Iako se ne slažu u potpunosti, povjesničari tvrde da je šest faktora izazvalo propast Osmanskog Carstva.
- Agrar kao dominantni oblik privređivanja
Dok je industrijska revolucija osvojila Europu tijekom 18. i 19. stoljeća, ekonomija Osmanskog Carstva najviše je ovisila o poljoprivredi.
“Nedostajale su tvornice i masovna proizvodnja da bi se upustili u utrku s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom”, objašnjava povjesničar sa Sveučilišta Princeton Michael A. Reynolds. Ekonomski rast bio je slab tijekom spomenutog razdoblja. Kada je došao Prvi svjetski rat, nedovoljno razvijena industrija uvjetovala je slabu opremljenost turske vojske. Nedostajalo je teško naoružanje, željezo i čelik kako bi se izgradnjom željeznica pružila podrška vojnim trupama.
- Nedostatak jedinstva
Na vrhuncu moći Carstvo je obuhvaćalo Bugarsku, Egipat, Grčku, Mađarsku, regiju Zapadnog Balkana, Jordan, Libanon, Izrael, Palestinu, Rumunjsku, Siriju, dijelove Arapskog poluotoka i sjever Afrike. Čak i da velike sile nisu urušavale stabilnost Osmanskog Carstva, Reynolds ne vjeruje da bi takva heterogena cjelina mogla prerasti u modernu demokratsku državu.
“Veliki broj naroda i kulturološke razlike učinile su opstanak carstva nemogućim. Homogena društva koja dijele istu kulturu, jezik i religiju imaju veće šanse izgraditi demokratsku državu”, objašnjava Reynolds.
Slobodarski pokreti naroda unutar Carstva stoljećima su jačali, što je rezultiralo sve većim stupnjem autonomije, koju je krajem 19. stoljeća Porta davala pobunjenim područjima. Nakon poraza u Balkanskim ratovima 1912. – 1913. godine, Osmansko Carstvo je polako, ali sigurno gubilo utjecaj u Europi.
- Nizak stepen obrazovanja
Usprkos naporima da se stanovnici tijekom 19. stoljeća opismene, Carstvo je sve više zaostajalo u odnosu na svoje europske konkurente. Procjene govore da je do 1914. godine između 5 i 10 posto pismenih ljudi živjelo u Osmanskom Carstvu.
“Ljudski i prirodni resursi bili su relativno nerazvijeni”, objašnjava Reynolds. To znači da je državnom aparatu nedostajalo školovanih vojnika, inženjera, službenika, liječnika i ostalih stručnjaka.
- Pogubno djelovanje velikih sila
“Najveći konkurenti Osmanskog Carstva stalno su radili na njegovom urušavanju”, objašnjava povjesničar Eugene Rogan. Austrija i Rusija podržavale su balkanske narode u borbi za konačno oslobođenje od Turaka. Britanci i Francuzi su pretendirali na područje u Africi i Bliskom istoku koje su bile pod kontrolom Carigrada.
- Pogubni rivalitet s Rusijom
Carska Rusija širila je svoja područja stavljajući pod kontrolu sve više muslimanskog stanovništva. Tako je postala egzistencijalna prijetnja Osmanskom Carstvu. Ipak, rivalstvo s Portom skupo je koštalo carsku obitelj u Rusiji. Kada su se Rusi i Osmanlije našli na suprotstavljenim stranama u Prvom svjetskom ratu, Porta je prekinula protok robe koja je u Rusiju stizala preko Crnog mora. Car Nikolaj II. i njegov ministar diplomacije Sergei Sazanov protivili su se pregovorima koji bi pomirili uzdrmana carstva. Taj bi sporazum možda spriječio Oktobarsku revoluciju, piše History.
- Osmansko Carstvo odabralo je pogrešnu stranu u Prvom svjetskom ratu
Savezništvo s Njemačkom donijelo je propast. Prije rata dvije su države potpisale tajni ugovor. Uslijedio je sukob, a potom i krvava bitka kod Galipolja. Ona je trebala zaštititi Carigrad od invazije savezničkih snaga 1915. i 1916. godine. Na kraju je Osmansko Carstvo izgubilo oko pola milijuna vojnika. Broj ranjenih i bolesnih vojnika porastao je na 3,8 milijuna. Na kraju je 1918. godine potpisano primirje s Velikom Britanijom.
