Glavni junak naše današnje priče je ban Josip Jelačić.
Slavni hrvatski vojskovođa i političar nosio je i „titulu“ Bužimski.
Rodio se u Petrovaradinu, a potječe iz stare plemićke porodice čiji su članovi imali značajnu ulogu u odvijanju presudnih političkih i vojnih događaja u hrvatskoj povijesti.
Nosili su plemićki naslov Jelačići od Bužima ili Jelačići Bužimski, prema današnjem bosanskohercegovačkom gradu Bužimu, tadašnjem naselju na području turske Hrvatske, pi še Slobodna-Bosna.ba.
Manje su poznate činjenice da je ban Jelačić tokom svoje inauguracije za bana hrvatskog, dalmatinskog i slavonskog u Zagrebu 1848. godine nosio sablju s arapskim natpisom “Oslonio sam se na Allaha”, da je imao cijelu kolekciju orijentalnih sablji, jednu kao poklon Omer-paše Latasa, te da je tokom te instalacije za bana jahao na konju bijelcu kojeg mu je poklonio beg iz Bihaća.
Ban Josip Jelačić Bužimski jedna je od najznamenitijih ličnosti hrvatske historije, o čemu svjedoči ime glavnog zagrebačkog trga na kojem se nalazi spomenik ovom hrvatskom banu, koji je službeno dokinuo kmetstvo i ostvario važne vojničke pobjede.
Hrvatski izvori kažu kako ga Karl Marx nije volio, kao ni Hrvate okupljene oko njega, pa je spomenik banu Jelačiću i njegovom konju Emiru iz centra Zagreba uklonjen nakon Drugog svjetskog rata, da bi ponovno bio vraćen s uspostavom samostalne Hrvatske, ali okrenut s uperenom sabljom ne više prema Mađarima nego prema jugu.
“Nema junaka do Alije niti sablje do Zulfikara”
U Zbirci oružja Hrvatskog povijesnog muzeja, smještenog na zagrebačkom Gornjem gradu, nalazi se sablja s kojom je Josip Jelačić portretiran prilikom svoje inauguracije za hrvatskog bana 5. juna 1848, a koja je vidljiva na portretu slikara Ivana Zaschea.
Riječ je o portretu nastalom 1857/1858. godine na kojem je ban Jelačić prikazan u svojoj svečanoj odori, s brojnim odlikovanjima i pripasan ovom sabljom izvorno osmanskog, orijentalnog tipa, sa zlatnim natpisom.
Instalacijska sablja bana Jelačića na sebi ima natpis na arapskom koji je transliterirao, preveo i protumačio dr. Muhamed Ždralović.
U jednom od tih kartuša, gravura, nalazi se i natpis na kojem je, u prijevodu doktora Ždralovića, napisano: “Oslonio sam se na Allaha”, i dalje: “Nema junaka do Alije niti sablje do Zulfikara.”
Alija je bio zet poslanika Muhammeda, a Zulfikar je bila poznata Muhammedova sablja s dva sječiva koju je naslijedio njegov zet Alija.
Smatra se kako je riječ o sablji nastaloj u nekoj od radionica iz tadašnje centralne Turske, ali izvornih podataka o kovačima, odnosno oružarima, s područja Turske i Osmanskog carstva iz tog perioda u Hrvatskoj nema.
U ovom muzeju se čuva još nekoliko orijentalnih sablji koje se vežu uz bana Jelačića, među njima je i sablja koju je Jelačić dobio od Omer-paše Latasa, koji je bio jednako uvažen i jednako vrijedan vojskovođa na osmanskoj strani, kao što je i Jelačić bio na austrijskoj strani Vojne krajine.
Omer-paša Latas, prema navodima, poklonio mu je ovu sablju kao znak prijateljstva, poštovanja banu Jelačiću, možda još u vrijeme dok Josip Jelačić nije ustoličen za bana.
Jednostavnije je izrade, iako ne zaostaje za inauguracijskom sabljom, ima urezan natpis koji u prijevodu glasi: „Oslonio sam se na Allaha“ i „Prijatelj s prijateljem, neprijatelj s neprijateljem.“
Zanimljivo je i kako se konj na kojem jaše ban Jelačić na Trgu bana Jelačića zove Emir, poklon Mahmut-bega Bašića iz Bihaća.
