Nakon krvarenja u mozgu zbog kojeg se mučio s riječima i brojevima, Jonathan Hirons morao je napustiti svoj posao u upravljanju projektima. Kad se oporavio, odlučio je da svijet mora znati više o afaziji.
Za vrijeme ručka s kolegom Jonathan Hirons se počeo osjećati pomalo čudno. “Nisam baš mogao shvatiti što se događa,” kaže, “i riječi su mi počele nestajati.” U uredu gdje je imao sastanke, drugi mu je kolega pokazao dokument na kojem je Hirons radio i zamolio ga da nešto promijeni u njemu. Hirons nije mogao to obaviti.
Ne sjeća se puno ostatka tog dana u Londonu u siječnju 2019. “Samo sam bio zbunjen; Nisam znao što se događa” – kaže.
Pozvana je hitna pomoć i odvezen je u Sveučilišnu bolnicu, gdje su liječnici posumnjali na moždani udar. CT skeniranje tog poslijepodneva i magnetska rezonanca sljedećeg dana potvrdili su da mu je krvna žila pukla u mozgu. “Krvarenje je bilo prilično kratko, što je bila sreća”, kaže Hirons. Nije imao nikakvih fizičkih problema, ali je imao afaziju – gubitak jezika.
Iskustvo je nadahnulo 72-godišnjaka da snimi dokumentarac o svom stanju, potaknuvši novi smjer filma nakon godina rada u poslovanju i upravljanju projektima. On the Tip of My Tongue je gotovo dovršen, s grubim presjekom koji će uskoro biti proizveden, a Hirons smatra da je proces iznenađujuće zadovoljavajući. “Čak i dosadni dijelovi su ugodni. Pa sada razmišljam: što mogu učiniti sljedeće?”
Hironov jezik se vratio. Kad razgovaramo preko Zooma, nema vidljivih problema s govorom, osim kad povremeno zaboravi koju riječ, nasmiješi se i kaže da će se toga sjetiti sutra. U bolnici, međutim, nije mogao uopće govoriti osim što je liječnicima i svojoj ženi, koja je došla iz njihove kuće u blizini Lyme Regisa u Dorsetu, odgovarao samo s “da” ili “ne”. Govor mu se počeo oporavljati u roku od nekoliko dana – ali dok je mogao čitati u glavi, otkrio je da ne može čitati naglas, riječi su se miješale dok ih je pokušavao izgovoriti. Brojke su bile i još uvijek su problem. “Nisam mogao raditi na telefonu”, kaže.
Je li bilo zastrašujuće? Razmišlja o pitanju kao da mu nikad nije palo na pamet. Nije baš zastrašujuće, kaže, ali “Pitao sam se: što će se dogoditi?” Brinuo se zbog projekta za koji je znao da ga neće moći završiti, a onda je shvatio da se vjerojatno nikada neće vratiti na posao.
Vrativši se kući nakon pet dana u bolnici, dok je čekao termin kod logopeda, počeo je vježbati čitanje i govor uz pomoć dječjih flash kartica koje mu je kupila žena. “Pomogla mi je da krenem”, kaže. Nakon što je započela formalna terapija, s vježbama prepoznavanja i čitanja riječi, njegov se jezik poboljšao. Nije bilo kao ponovno učiti čitati; više se počelo postupno vraćati.
Nakon otprilike pet mjeseci, uspio je imati pristojan razgovor, iako je vjerojatno trebalo oko godinu dana da se stvarno usavrši. Sada kaže: “Dobro sam jedan na jedan, ali u gomili još uvijek ne mogu držati korak kao prije. Moram razmisliti o onome što je rečeno ili o tome što imam za reći, a ponekad to ne izađe”. Nekih dana njegov govor ne uspije. “Kad sam umoran, to je najgore vrijeme i budem zbrkan ili zaboravim riječi. Ostalim danima to nije problem. Dakle, nije ni konstantno”, ističe Hirons.
Ponovno može prilično lako pisati, ali mu je čitanje naglas i dalje muka, kao i držanje govora ili prezentacije – nešto u čemu je prije uživao. “Čudno je jer u mojoj glavi znam što se događa; kad se pokaže da pođe po zlu.”
No zna da je njegova afazija mogla biti mnogo gora. Za svoj film intervjuirao je dvoje mladih ljudi – jedan je imao moždani udar, drugi ozljedu glave – kojima je potrebna podrška i muka s jezikom daleko više nego što je to on činio. U grupi podrške u Exeteru u koju je počeo ići, susreo je ljude koji nisu mogli govoriti i one koji su bili izolirani svojim stanjem. “Imam sreće što mi je žena velika podrška, kao i ljudi oko mene, ali neki ljudi idu na ovu grupu, koja je jednom tjedno, a ostalo vrijeme su sami.” Nije iznenađujuće, on poznaje ljude koji su patili od depresije zbog afazije.
Ideja za film potekla je iz grupe. Žena koja ga je organizirala, kaže, “pričala mi je o tome kako je teško natjerati ljude da shvate u čemu je problem i zato pomoći nema. Pomislio sam: ovo je smiješno – postoji oko 350 000 ljudi koji to imaju u Velikoj Britaniji, više nego što ima Parkinsonovu bolest, ali čini se da ne postoji nikakva nacionalna udruga. Osjećao sam se kao da je možda jedino što mogu učiniti da ovo stavim u prvi plan”, navodi Hirons.
Njegove vještine upravljanja projektima iz starog posla bile su mu korisne, ali na pitanje nedostaju li mu, kaže da nije netko tko se bavi prošlošću. “Nastojim živjeti u trenutku. Moje mišljenje je da vam se stvari bacaju na vas i vi nađete kako to učiniti bolje, učiniti ih drugačije.” Ponavlja da u usporedbi s nekim ljudima koji imaju afaziju, on nije mnogo patio. “Pretpostavljam da postoji faza tugovanja. Taj gubitak ostaje s tobom neko vrijeme, a onda sam ga valjda prebolio i živiš s onim što imaš.”
The Guardian
