Nevenin sin je imao14 godina kada je na njene oči skočio sa terase: Tek kada je bilo prekasno, saznala sam šta mu vršnjaci krišom sipaju u piće

Nevena Vrtulek, novosadska novinarka, prije sedam godina doživjela je najveću moguću tragediju – ostala je bez djeteta zbog posljedica vršnjačkog nasilja. Od tada, posvećena je svojoj misiji, a to je borba za djecu koja se nalaze u istoj situaciji u kojoj je bio i njen sin.

Nevena je inicijatorka zakona “Saša alert”, zakona koji pomaže roditeljima da kod djece prepoznaju znake upotrebe novih droga, piše mojnovisad.com. Ovaj zakon nalaže da čim se pojavi neka nova droga na našem tržištu, informacije o njoj moraju da se objave u svim medijima, sa svim svojim karakteristikama, kako bi roditelji mogli na vrijeme da prepoznaju i reaguju ukoliko sumnjaju da je droga došla i do njihovog djeteta.

- Marketing -

“Htjela sam da pomognem drugim roditeljima na osnovu svog iskustva, da bar saznaju šta se njihovoj djeci dešava. Ovde je u pitanju bila nova sintetička droga, za koju policija navodno tad nije čula. Sve te sintetičke droge su gore od onih koje mi poznajemo, jer se prave u kućnim laboratorijama i ne zna se šta se u njih stavlja. S obzirom na to koliko je informacija važna, dogovorila sam se sa profesoricom Draganom Ćorić da nešto uradimo. Tako smo i došle do “Saša alerta”, zakona o transparentnosti novih droga, koji je i usvojen. Sada, čim se pojavi neka nova droga na našem tržištu, mora da se objavi u svim medijima. Naravno, sa svim karakteristikama, kako bi roditelji mogli da prepoznaju i reaguju”, rekla je Nevena Vrtulek za sajt mojnovisad.com.

Nevenin sin Aleksandar imao je 14 godina kada je, na njene oči, sebi oduzeo život zbog vršnjačkog nasilja kome je bio izložen. Aleksandar je, govorila je Nevena za “Žena.rs”, bio vedro, radoznalo dijete, uvijek nasmijan, pozitivan, spreman da pomogne, omiljen u društvu, dobar đak. Sa svojom majkom, koja ga je odgajala sama, imao je odnos pun poverenja i ljubavi.

  • Išao je na časove glume, svirao je violinu, bavio se sportom, imao je moju podršku u svemu što ga je okupiralo. Bio je dijete kakvo se samo poželjeti može, mnogo smo razgovarali, kao pravi prijatelji, zajedno smo rješavali sve probleme – kaže nesretna majka.

 

“U osmom razredu počeo je pakao”

A onda, u osmom razredu, na početku školske godine, desio se incident u školi.

 

– Dvojica učenika pretukla su dječaka iz Sašinog razreda, jedan ga je držao, drugi ga je udarao glavom u lice. Moj sin nije tome prisustvovao jer je u to vrijeme bio na razgovoru kod pedagoga i nije mi jasno zašto ga je otac tog djeteta pozvao za svjedoka u policiji, kada je tuči svjedočilo nekoliko desetina drugih đaka. Možda zato što su ta djeca imala očeve koji to ne bi dozvolili, ovako, mislio je da će se Sašom lakše manipulisati jer ima samo mamu. Otišli smo zajedno u policiju, gdje je moj sin dao izjavu da nije ništa vidio jer je bio kod pedagoga (koji je to mogao potvrditi, ali nije) i mislila sam da je to završena stvar. Ali, grdno sam se prevarila…

 

Aleksandar je ostao svjedok u postupku, policija je jednostavno ignorisala njegovu izjavu koja se lako mogla dokazati.

 

  • Dvojica dječaka-nasilnika, koji su, kako sam kasnije saznala, bili dio veće kriminalne grupe u kvartu, zajedno sa svojim pajtašima, počeli su da maltretiraju mog sina. Zbog ranije počinjenih djela prijetilo im je zatvaranje u popravni dom i odlučili su da na svoj način “srede” glavnog svjedoka. Krenula je hajka kojoj su se, iz straha da i njih ne zadesi ista sudbina, pridružila i druga djeca, među njima i mnogi koje je Saša smatrao drugarima. Prijetili su preko Facebooka da će mu njih petnaestorica “doći na gajbu”, vrijeđali ga i omalovažavali, udarali mu macole od kojh ga je danima boljela glava.

 

  • S vremena na vrijeme njegovi mučitelji bi malo popustili, zvali bi ga da s njima sjedi ispred škole. Skupili bi novac pa bi jedan od njih otišao po bocu od dva litra Coka-cole, koju Saša, uzgred, nikada nije pio. Ispostavilo se da je to također bilo zlostavljanje, ali mnogo perfidnije i s težim posljedicama… A on, činio je sve da ih odbrovolji, da im pokaže da je isti kao oni, čak su mu objave na Facebooku postale pune gramatičkih grešaka da ne bi ispadao “štreber”. Međutim, nasilje se nastavljalo i Aleksandar se iz dana u dan sve više povlačio u sebe. U jednom trenutku počeo je da odbija da ide u školu, više nije odlazio na glumu i treninge, niti na časove u muzičkoj školi, nije čak ni šetao psa kojeg je obožavao. Odbio je da ide na ekskurziju i tih nedjelju dana s radošću je odlazio u školu znajući da se neće susretati sa svojim mučiteljima.

  • Uporno sam ga ispitivala šta se dešava, ali nije htio da mi kaže, govorio je da je sve u redu, da može sam da se izbori s problemima i da se roditeljima i nastavnicima tužakaju samo jadnici. Instalirao je šifre na telefon, tablet i računar, nisam mogla da dođem ni do kakvih informacija. Na zid šutnje naišla sam i kada sam se raspitivala kod njegovih drugova iz razreda, a na sve moje molbe da istraže šta se dešava, školski pedagog i razredni starješina ostali su nijemi. To je pubertet, govorili su, i ništa nisu preduzeli iako je dijete imalo veliki broj izostanaka, koje sam, doduše, pravdala strepeći da će mu zabraniti da polaže malu maturu. Otišla sam u policiju da prijavim nasilje, ali rekli su mi da ne mogu da pomognu jer ne znam pojedinačna imena već samo naziv huliganske grupe koja ga je malteretirala, čiji su im članovi, uzgred, bili dobro poznati.

 

Agresija, a onda povlačenje u sebe

U drugom polugodištu Saša je išao redovno u školu, ali njegovo ponašanje bivalo je sve čudnije, postao je agresivan i sasvim se povukao u sebe.

 

  • Naša nekada sadržajna komunikacija svela se na moja zabrinuta pitanja i njegove šture, bijesne odgovore. Nekoliko puta bili smo na ivici fizičkog sukoba, molila sam ga da mi kaže šta mu smeta kod mene, da razgovaramo kao ranije, obećavala da ću se promijeniti ako ga nešto povređuje. Rekao je: “Mama, ti si super, stvarno ne znam šta mi je”. Zakazala sam razgovor kod dječijeg psihologa, koji mi je poslije nekoliko zajedničkih seansi i dva-tri razgovora nasamo, sa Sašom i sa mnom, saopštio da moj sin ne želi da priča s njim i da je sve što se dešava posljedica pubertetskih “bubica”. Vidjela sam da od tog “stručnjaka” nema koristi, pogotovo kada je djetetu otkrio (što pravi profesionalac nikada ne čini!) detalje razgovora koje smo vodili u četiri oka, što je moj sin okarakterisao kao veliku izdaju. Nazovi-psiholog zamolio me je da mu dam još malo vremena i popustila sam, dan-danas se kajem zbog toga.

 

SUDSKI POZIV – KAP U PREPUNOJ ČAŠI

Desetak dana prije 14. rođendana. Saša je dobio poziv iz suda da svjedoči kao da je odrasla osoba, mada zakon propisuje da djeca tog uzrasta izjave daju u takozvanoj screen sobi u Centru za socijalni rad, u prisustvu roditelja, psihologa, javnog tužioca i advokata, a sve se snima i prilaže sudu u dokaznom postupku.

  • To tada nisam znala, pa nije na meni da poznajem zakone, sudija i tužilac morali bi da vode računa o tome da se poštuje procedura. A nisu… Bio je to dodatni stres za sve nas, a naročito za Sašu – kaže Nevena.

 

“U sekundi je otvorio vrata, istrčao na terasu i pojurio u bezdan”

 

Dvije nedjelje prije nesreće, Aleksandar je majci povjerio da je riješio sve nesuglasice sa “ekipom”, bio je miran i vedar, skoro kao ranije.

  • Popodne uoči tragedije otišao je s društvom u kladionicu, odakle se vratio sav zadihan, kasnije sam od jednog njegovog druga saznala da se trkao s autobusom. Njegovo ponašanje te večeri bilo je, blago rečeno, čudno. Nikako nije mogao da se smiri, neprestano je šetao po stanu, na momente je izgledalo kao da uvježbava neku ulogu, odbijao je svaku vrstu komunikacije, bio je agresivan kao nikada do tada. Proveli smo besanu noć i pred jutro se malo smirio, ali odbio je da odemo kod novog psihologa kojeg sam pronašla u međuvremenu. Otišla sam sama i zakazala novu seansu, a kada sam se vratila, bio je u svojoj sobi. Mislila sam da spava i nisam htjela da ga uznemiravam, počela sam da spremam ručak, a onda, iznenada, vrata njegove sobe naglo su se otvorila i Saša je istrčao na terasu. U sekundi je prekoračio ogradu i poletio u bezdan, pojurila sam za njim, ali sve je bilo kasno. Tada se završio i moj život, ali odlučila sam da se borim, u njegovo ime, da se tako nešto više ne dešava.

 

Zlostavljači mu krišom sipali “heroin za siromašne”

Policija je poslije svega provjeravala da li u Sašinom slučaju ima elemenata krivičnog djela.

  • Pokušavajući da dokučim šta se to događalo s mojim djetetom, došla sam do informacije da su mu njegovi zlostavljači krišom sipali u Coka-colu mefedron, drogu poznatu kao “luda mačka” i “heroin za siromašne”, koja uzrokuje upravo takvo ponašanje, kakvo je Saša povremeno ispoljavao nekoliko mjeseci prije svog tragičnog kraja.

 

- Marketing -

Najnovije

Popularno

Povezano