Dok su se druga djeca bezbrižno igrala i uživala u svom djetinjstvu, dvadesetogodišnji Nemanja Cekić iz Vlasotinca morao se pobrinuti za samoga sebe.
S 12 godina pobjegao je od kuće, a zaštitu je pronašao pod dobrim gospodinom, grobarom, za kojega je odmah počeo raditi.
Njegov prvi zadatak bio je okupati preminulog i u cijelosti ga pripremiti za pogreb. Iako je mnogima bilo bizarno što takav posao radi jedan dvanaestogodišnjak, Nemanja ponosno kaže da je zahvaljujući tome sazrio i u potpunosti izgradio svoj život, piše Blic.
Maštao je o poslu grobara
“Jedan čovjek u Vlasotincu je imao pogrebno poduzeće. Oduvijek me je zanimalo kako to sve funkcionira, a kako sam imao velikih porodičnih problema odlučio sam se što prije osamostaliti i da se, na neki način,maknem od njih”, priča mladić.
Nemanja je u Vlasotincu završio osnovnu školu, a potom je otišao u Požarevac gdje je izvanredno završio za arhitektonskog tehničara. Svo vrijeme radio je u pogrebnom poduzeću.
“Nekoga novac povuče na dno, mene nije”
“Morao sam se zaposliti i zbog financija, ali prije svega zbog oca koji me je maltretirao. Zato sam pobjegao iz sela za Požarevac. Gazda kod kog sam radio i kojeg sam poznavao jako dugo, uzeo je skrbništvo nada mnom i tako sam ostao kod njega”, dodaje Nemanja.
“Moji su se razveli pa je mama ušla u drugi brak. Dobila je i djecu tako da nismo u kontaktu. Borim se kako znam. Lijepo zarađujem i zadovoljan sam. Nekoga novac povuče na dno, međutim, mene nije, znao sam da raspoređivati kako i koliko treba. Jedino se ponekad čujem sa djedom, podržava me u svemu, zna da sam vrijedan i da ću uspjeti sve što želim ostvariti”, kaže Nemanja.
Događa se da sakupljamo dijelove lopaticom
Nemanja je opisao nelak posao grobara i detalje s kojima bi se malo ko mogao nositi.
“Kad sam počeo raditi u pogrebnom poduzeću bio sam klinac. Moram priznati da mi je bilo teško jer sam se suosjećao sa svakim slučajem, međutim, posao je zapravo kao i svaki drugi. Počeo sam pripremati pokojnike za pogreb, potom sam položio za auto, pa sam počeo voziti pogrebna kola i da idem na mjesta na kojima su preminuli, bilo da je u pitanju bolnica, njihova kuća ili ulica, ukoliko su nastradali u prometnoj nezgodi”, kaže Nemanja, kojemu je najteže kada je pokojnik dijete.
“To je strašno. Ne daj Bože da drugi vide ono što mi vidimo. Događa se da sakupljamo dijelove tijela po ulici lopaticom. Ma, svakakvih slučajeva ima, ali neko to mora raditi, zar ne?
“Lagano bih mogao spavati u istom krevetu s mrtvacem”
Kao i svaki pogrebnik, Nemanja radi apsolutno sve, odlazi po preminulog, kupa ga, odijeva i obavlja sve radnje prije nego što ga smjesti u sanduk, a onda ga odvozi u kapelu pa na groblje.
“Radim sve od početka pa do kraja. Sada mi ništa nije teško, nepoznato, a kamoli zastrašujuće. Često kažem da bih lagano mogao spavati u istom krevetu s mrtvacem. Zaista nemam taj problem. Navikao sam se, sazrio i ojačao za ovih osam godina”; ponosno je istaknuo ovaj vrijedan mladić koji već nekoliko godina radi u Beogradu gdje je upoznao i svoju današnju djevojku koja ga u potpunosti podržava u njegovom poslu – govori za Dnevno.hr.
“Imam djevojku, svjesna je mog posla, to je za nju posao kao i svaki drugi. Ovo je, inače, baš pedantan posao, radimo u odijelima i rukavicama, dakle sve je čisto”, istaknuo je Nemanja.
