U januaru 2013. godine imala sam nekoliko slobodnih dana. Prijatelj iz Osijeka predložio mi je da dođem u Hrvatsku i da mi on pomogne pronaći biološke roditelje. Rekla sam sinu da moram otići jer imam neriješenog posla i tako je počela moja potraga, priča Marija Kočiš (36).
“Zanimalo me tko sam, odakle dolazim, tko su ti ljudi koji su mi biološki roditelji, zašto su me dali na posvajanje… Vrlo sam zahvalna ljudima koji su me posvojili i pružili mi sve što su mogli, ali i dalje stoji ta praznina u meni, to pitanje tko sam”, objašnjava.
Marija je rođena 2. novembra 1984. godine u Osijeku pod imenom Marijana Živković. Njena biološka majka dala ju je na posvajanje, a iz Dječjeg doma Klasje posvojena je u julu 1987. godine. Posvojio ju je bračni par Duclos: on Francuz, a ona iz BiH. Tad je dobila novo ime, Marija Duclos.
“Mislim da sam oduvijek nekako znala da nisam baš njihova. Ne od tate i tatine strane, ali mamina strana me drukčije tretirala. Rođaci bi neke stvari smjeli i dobili, ja ne. Jednostavno je odnos bio drukčiji. Kad sam imala 10, Duclosi su me posjeli i rekli mi da sam posvojena. Sjećam se da nisam bila u šoku. Kad sam imala 15, majka mi je rekla da imam i starijeg brata i sestru”, govori Marija za 24sata.hr.
Ubrzo je odnos između nje i majke koja ju je posvojila počeo propadati.
“Znala mi je u žaru svađe reći: ‘Mama te ostavila jer te nije voljela’. Tata je, nažalost, preminuo. Nisam mogla tražiti boljeg od njega, bio je stvarno divan otac. On mi je htio pomoći da ih pronađem, ali uvijek bi nas nešto spriječilo, najčešće majka posvojiteljica. Čim sam financijski stala na noge, krenula sam”, prisjeća se.
Potraga u Hrvatskoj
Došla je u Osijek, našla se s prijateljem Lorandom Kočišem i prvo odredište bio im je Dječji dom Klasje.
“Dočekala nas je ravnateljica, gospođa crne kratke kose. Ušla sam u njen ured, a ona mi je rekla da mi nema pravo dati nikakve podatke o mom dolasku u dom i posvajanju”, prepričava nam Marija.
Očajna, nije znala gdje bi dalje tražila, a nije joj ni jasno zašto joj ne mogu dati podatke o njenom podrijetlu. Pismenim putem zatražila je da ju prime na sastanak u Centru za socijalnu skrb. Vrijeme je prolazilo, morala je brzo reagirati jer se za nekoliko dana morala vratiti u Francusku.
“Nakon dva-tri dana su me primili. Tamo su mi na uvid dali nekoliko dokumenata, ali među njima nije bio moj rodni list nego dokumenti koje su moji posvojitelji dali, dokazi o visini plaća, njihovu zdravstvenom stanju, takvi papiri. Naletjela sam na papir na kojem piše da mi je biološka majka R. Ž., a biološki otac Š. M. Pisalo je i da on ne zna za mene, odnosno za njenu trudnoću, i da ona ne može skrbiti o meni zbog financijskih razloga. Pisalo je i da je moja biološka majka prije mene rodila još dvoje djece, ali u Požegi. Brzo sam zapisivala sve što sam našla, bila sam vrlo uzbuđena”, govori.
Ona i Lorand sjeli su u automobil i zaputili se u Požegu: “Nisam imala što izgubiti. Imala sam osjećaj da moram otići tamo, da je ovo trenutak u kojem ću doznati odakle dolazim. U bolnici sam dala ime koje je pisalo u papirima. Ondje su mi rekli da mi ne mogu pomoći jer ne smiju davati nikakve informacije. Nadala sam se da netko poznaje moju majku. Molila sam, pokušavala dokazati tko sam i, kako nije prošlo prezime koje je pisalo u papirima, dala sam svoje prvo prezime, Živković.”
Jedna od djelatnica bolnice sažalila se nad njom i rekla joj da imaju pacijenticu s tim prezimenom koja živi u Gradištu.
“To mi je dalo nadu, ali u tom trenutku prođu vas svakakvi osjećaji. Lorand mi je rekao da ne mogu sad odustati. I nisam. Odvezli smo se u Gradište i raspitali se u mjestu gdje da nađemo osobu čije sam ime dobila u bolnici. Ispostavilo se da mi je to baka”, govori Marija i dodaje: “Izašla sam iz auta ispred te stare kućice i zastala. U dvorištu je stajala starija gospođa s maramom na glavi. Pitala sam je zna li moju biološku majku. Rekla je kratko: ‘Da’. Potom sam je pitala zna li mog brata D. i sestru J. Odmah me pitala što je meni D. Tad sam se pribrala i rekla joj tko sam i zašto sam došla. Bila je nepovjerljiva i nije mi htjela dati nikakav kontakt.”
Pogledala me i rekla: Znam tko si
Marija je mislila da su udarili u zid, ali Lorand se sjetio da poznaje lokalce koji drže trgovinu. Otišli su do tamo, no prodavačica nije poznavala njenu majku, ali poznaje majčinu vjenčanu kumu.
“Čim je kuma ušla u trgovinu, pogledala me i rekla da zna tko sam. Rekla mi je da je baka odgajala brata, a mama je sa sestrom otišla u Sarajevo, gdje ima i muža i radi”, nastavlja. Nazvali su brata, koji je ostao u šoku, ali je pristao naći se s njom na benzinskoj pumpi u blizini. U roku 40 minuta ispred nje je stajao čovjek kojeg nikad nije vidjela, ali sličnost se nije mogla zanemariti.
“U toj situaciji ne znate hoćete li se zagrliti ili rukovati, nema nekih pravila za to. Pogledao me i rekao mi da sam ista naša majka. Nije znao da postojim i nazvao je majku. Ona je prvo rekla: “Živote, nije istina! Napravite DNK, nije istina!”. On ju je još jednom pitao, a ona je nastavila po svom. Iduće jutro je priznala da postojim. Poslije, tog dana, brat me nazvao i rekao mi da me vodi u Sarajevo da upoznam majku i sestru”, priča Marija. Prvotno uzbuđenje zbog toga što će napokon upoznati majku i sestru te biti bliže tome da dozna tko je ubrzo je splasnulo.
“Majka me većinu vremena ignorirala, trudila se ne gledati u mene. Sestra je bila nekako ljubazna, ali joj je bilo neugodno, kao da zna nešto više. Povukla sam majku na stranu jer sam htjela da porazgovaramo kao dvije odrasle osobe… Samo mi je rekla da je bila silovana i da je tad s njom bila i njena prijateljica. Drugi članovi obitelji su mi svašta govorili, a i ona je mijenjala priče, ne znam više u što da vjerujem”, govori nam i dodaje: “Ta cijela situacija bila je vrlo nelagodna jer njezin ondašnji suprug nije znao da ja postojim. Uz to, tu su bili razni članovi obitelji, a netko od njih spomenuo mi je izvjesnog I. Č., koji im je kroz život financijsku puno pomogao, a majci je našao i posao u Sarajevu. To me ime kopka cijelo ovo vrijeme. Vratili smo se isti dan u Hrvatsku, a ja sam morala natrag doma, u Francusku.”
No to ni blizu nije bio kraj njene potrage. Marija je na društvenim mrežama podijelila što je do tada doznala o svom podrijetlu, među ostalim i da u papirima stoji kako joj je biološki otac Š. M. On je preminuo, ali Marijina je objava došla do njegova sina. Za Š. M. pričalo se po mjestu da ima još jedno dijete, za koje ne zna gdje je, što je za Mariju bio znak da će njena potraga uskoro završiti. I ona i zakoniti sin pokojnog Š. M. dali su uzorak svoje sline i poslali sve na DNK analizu.
“Nakon toga sam mogla samo otići kući i čekati. Tad sam se već doselila u Hrvatsku. Uskoro je stigao poziv da su rezultati gotovi, no dočekao me hladan tuš i razočaranje. DNK rezultati su pokazali da mi Š. M. nije biološki otac, makar tako piše”, govori razočarana Marija.
Kaže da je cijela ova potraga počela jer joj biološka majka odbija reći tko joj je zapravo otac.
A iz svega ovoga rodila se i lijepa ljubavna priča. Marija i Lorand, prijatelj koji joj je pomagao pronaći roditelje, u tom su se procesu zaljubili, vjenčali i danas imaju petero djece. Ona se vratila u Hrvatsku, a potom su se zajedno preselili u Njemačku. Marija je ponovno poslala zahtjev za uvid u svoju dokumentaciju i Centru za socijalnu skrb i Dječjem domu Klasje, a o svemu je obavijestila ministarstvo. Kaže da se u međuvremenu smirila i prestala je zamjerati biološkim roditeljima. Sad samo želi pronaći svog oca. Dok čeka odgovor od institucija, nada se da će i ovaj tekst nekoga ko je upućen u priču potaknuti da joj se javi.
