Tužna vijest osvanula je danas u Kaknju.
Kako saznajemo od Edina Kuduzovića, na bolji svijet preselio je kakanjski heroj Zejnil Kadrić – Zenga.
U nastavku prenosimo jedan od ranijih tekstova o našem Zengi.
Zenga – Čovjek kojem dugujemo sve a on nama baš ništa
-Da nemaš možda marku? Poderanim glasom pita Zenga.
Ako si iz Kaknja, onda znaš Zengu. Ako nisi, sjedi, ispričat ću ti priču.
Za nas je rat davno završio, a njegov rat još uvijek traje. Ako čuješ zvuk frule dok šetaš, onda znaš da je Zenga krenuo na svoje putovanje. Putuje od davnih 90-ih, i nikad nije stigao do cilja. Pogledaš li ga u oči udahnut ćeš miris baruta, čut ćeš raznu artiljeriju, još ako imaš srca osjetit ćeš da ono preskoči na tren. Mene je njegov djetinji pogled slomio bezbroj puta. Pogled prepun ljubavi prema svijetu i prepun tuge zbog onoga što mu je svijet učinio.
Nije on lud rođen, njemu se ludilo dogodilo ni krivom ni dužnom onda kad su ga poslali na liniju da brani rodnu grudu. Suborci su se povukli dok je on snivao bolje sutra. Ostao je sam, izložen, nezaštićen. Ako ste ikad pomislili kako je užasno u ratu izgubiti život, ostaviti one koji te vole i preseliti na onaj svijet – znajte da postoji veći užas od takve smrti!
Zamisli, legneš a umjesto sna dođu mrtvi suborci, vrati se miris paljevine, osjećaj vlažnoga rova. Zamisli – sačuvaš život a izgubiš dodir sa stvarnošću. Zamisli da si Zenga, i pojam užasa poprimit će sasvim novo značenje. Taj čovjek je izgubio pamet čuvajući život i domovinu.
Nikad mi nije rekao ništa o sebi, ali djela krase njegovu ličnost. Iako poljuljan, pogubljen, iznemogao i otuđen – za njegovu veličinu nemam adekvatan epitet. Znam samo da je veći od svih priznatih, uvaženih i situiranih ljudi koji svakoga dana ustaju bezbrižni nakon mirnog sna, piju kafu u prostranome domu, sjedaju u skupi automobil i voze se do svoje firme…
Ne znam da li Zenga spava, ali znam da čim ustane – nabaci ranac na leđa, uzima svoju frulu i krene. Gdje to putuje? Kuda ide i kada se vraća? To su pitanja koja on sebi ne postavlja odavno jer odgovor ne zna.
– Da nemaš možda jednu cigaru?
-Evo, – dajem mu kutiju – puši! – govorim mu.
Prije nego se zahvalio, pitala sam ga gdje on ide, gdje želi stići?!
– Ne znam. – reče i pođe svirati. Više ga nikada nisam ništa pitala.
Kad vidite Zengu, ne gledate luđaka koji sa frulom obilazi svaki drum, svako selo, zaseok. Kad vidite njega, vi gledate osobu koja nam je dala više od života. Dao nam je svoju hrabrost i dušu, a pamet je izgubio na frontu kad je shvatio da je ostavljen na milost i nemilost, sam protiv svih.
To što mu je učinjeno, to je strašna izdaja, najviša moguća. Za mene bolna i opora. Kad neko izda državu ta država mu sudi a onda ga protjera. A šta kad država izda jednog Zengu? Ništa.. Džaba svi sudovi kad on svoju domovinu ne može protjerati iz sebe. Ne može protjerati ni misli o onoj užasnoj noći kad je snivao bolje sutra a probudio se u užasnom danas.
Ne može prestati svirati, jer ako nema frule onda naviru pucnjevi. Ne može prestati putovati jer ako stane na tren – stižu ga sjećanja na najveću izdaju. Ako ne ide naprijed, aveti ga povuku natrag u one strašne godine, u onaj odvratni rat.
Ako sretneš Zengu – ti nisi sreo prosjaka. Čovjek koji je dao sebe za sve nas nikad ne može biti siromašan. On je bogat na drugi način, onaj pravi. On i onakvi poput njega dali su nam šansu da živimo.
Kad Zengi daš marku i cigaru, nisi ti njemu dao sadaku, samo si otplatio dio duga koji zapravo nikad nećeš moći vratiti.
(Emina Imamović / Kakanj-X)
