Gostovanje ministra za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, Mirze Mušije, u Balkan Rules Podcastu ponudilo je javnosti nešto drugačiju sliku jednog političara. Umjesto klasičnih izjava i institucionalnog tona, Mušija je govorio otvoreno, lično i bez ustručavanja o problemima u kulturi, politici i društvu u cjelini.
Na pitanje da li je prije svega umjetnik ili političar, Mušija je ponudio iskren i direktan odgovor:
“Ja sam ministar za obrazovanje, kulturu i sport u Zeničko-dobojskom kantonu i neko ko je završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i vrlo sam svjestan otrilike koliko mi pridajemo važnost u ovoj kulturi i koliko je kultura bitan segment društva. Jednostavno, nema ništa od priče na Facebooku, po mrežama, nema ništa od širenja frustracije, nezadovoljštine, jer to je dodatni defetizam. Jednostavno, ne možemo mi se sad praviti neki apostoli sa strane, komentarišući, navijajući, a pritom nikad ne ući na teren i probati promijeniti situaciju.”
Govoreći o vlastitom iskustvu nakon studija, naglasio je ograničene mogućnosti za umjetnike u Bosni i Hercegovini:
“Ja sam shvatio da toga nema ništa. Prvo, shvatio sam da mi kao alumnisti Akademije ne možemo svi biti ni u pozorištu, jer mi imamo pet pozorišta u Sarajevu, imamo jedno pozorište u Zenici, u Mostaru, i u Banja Luci, i u Tuzli i kapak. I nema tu više prostora da se zapošljavaju ljudi, čekaju da budu dio nečije priče.”
Ulazak u “utakmicu” sistema
Mušija je objasnio zašto je odlučio da se aktivno uključi u političke procese:
“Nikad to nisam htio, već na trećoj godini sam sa svojim kolegicama oformio udruženje i mi smo počeli praviti svoje predstave. Ušli u proces pravljenja predstave, pionirski, naivno, mladalački, puni entuzijazma, i nakon izvjesnog vremena i rada, i rada, i rada, i rada, shvatio sam da jednostavno moraš se uključiti u proces. Oni podrazumijevaju da ćeš se morati lišiti komoditeta. Ući u utakmicu sa opasnim igračima, ozbiljnim igračima, vukovima koji imaju svoje interese, i kao politički akter staviti na sto taj segment koji se zove kultura, i hvala Bogu, vide se rezultati, kada ima volje, ima htjenja, ima istrajnosti, tada dođu rezultati. I to bi otprilike bio odgovor. Shvatio sam dakle da ne može se bez politike, ne može se praviti ambijent, jer politika kreira okvire u kojima se možete kretati, sad ih možete suziti ili proširiti.”
Dodao je i kako umjetnost sama po sebi ima ograničen domet:
“S druge strane, kao umjetnik, vi imate jedan limitirani doseg. U smislu da nemamo mi baš toliko gužve pred pozorištima. Nije se nikad niko potukao zbog karte, za razliku od nekih koncerata, gdje imate najezdu nekih zvijezda koji jednostavno imaju jednu vrstu muzike koju ja još uvijek ne mogu da shvatim, ali vidim da ona ima jednostavno svoju publiku. I uvijek je masa hrlila ka nečemu što je brzo, lako probavljivo, dobro začinjeno, ali u konačnici nezdravo. Da, jeste da se kao umjetnik ne možete nametnuti na način da mijenjate suštinski stvari, a s druge strane, bez politike to ne ide. Na kraju krajeva, da nije bilo politike, da nije bilo resortnih ministarstava, ne bi ni opstale te ustanove.”
Otpor promjenama
Govoreći o preuzimanju funkcije, Mušija nije krio razočarenje:
“Najveći šok mi je bio kada smo krenuli raditi, nešto popravljati, kada sam vidio da su mi se počeli neki ljudi kačiti za rukave i vući me na dno. Zanate ono, hajde izađi, ojačaj ekipu. Ja sam se šokirao da ljudi koji su svjesni da 16 godina, odnosno od 1997. godine pa na ovamo, ustanove kulture u Zeničko-dobojskom kantonu su bile finansirane na način da je zaključkom Vlade, zbog poslijeratne atmosfere i zbog malih budžeta, dogovoreno, dok se ne nađe trajeno rješenje, evo nek se finansiraju na ovaj način.”
Posebno je ukazao na loše uslove rada u kulturnim institucijama:
“Dakle, nema trajnog rješenja, plate su bile mizerne, uslovi rada također, i naše Bosansko narodno pozrište u Zenici zajedno sa bibliotekama i muzejima jednostavno nisu imali baš neki dostojanstven odnos u odnosu na ono što oni rade u vidu plata i uslova rada. I kad smo mi napokon krenuli raditi na tom planu, odjednom se pojavljaju neki, ne znam sad kako da ih nazovem, ali ometači.”
Na pitanje ko su ti “ometači”, odgovorio je:
“Pa da skrenu pažnju na sebe, ja mogu to razumjeti, da skrenu pažnju na sebe jer eto nisu se uspjeli ovaj na neki način nametnuti kroz ono što oni svoj rad trebaju da urade, vi ako ste javna ličnost i bavite se javnim poslom, i ako ste glumac ili reditelj vi bi trebali ili svojim radom skrenuti pažnju na sebe, a ne pravljenjem nekih prometejskih borbi za svjetlo i za vatru. Eto to mi je bio šok, to mi je bio šok.”
Kultura između vlasti i struke
Mušija smatra da odgovornost za stanje u kulturi nije jednostrana:
“Zapostavljena je definitivno, ali neću reći ovako, nije ona samo zapostavljena od vlasti, nego je zapostavljena i od djelatnika kulture. Koji su u ovom našem slučaju zaposjeli busije i to podavno decenije prolaze i decenijama vidimo jedne iste lobanje koje proklamiraju o katastrofalnom stanju kulturi, a pri tome sve vrijeme obnašaju rukovodeće funkcije i da niko u tih decenija i decenije ne kaže pa izvinite imate li vi kakvu tu odgovornost, jer nismo mi mali sad kad smo već i završili škole i vidjeli kako sistem funkcioniše, ne možete biti na rukovodećim pozicijama ako vas neko iz tih struktura koje se stalno ovdje kod nas mijenjaju.”
Kritikovao je i političku nestabilnost:
“Kod nas su svake dvije godine izbori, ja ne znam kako mi mislimo strateški bilo šta na dugoročnom planu rješavati kada svako dvije godine se nešto mijenja. Mislim, to je jako neozbiljno, svako ko je ozbiljan i zna da nešto vrlo krupno, veliko, sistemski, ozbiljno, temeljito, meritorno, želite da uradite pa ne možete za dvije godine.”
Naglasio je potrebu za kontinuitetom politika:
“Potrebno je da mi strateški zauzmemo neke pozicije, ciljeve i da kažemo: ”Ma ko ovdje na izborima dobio ima da ovo provodi”. To bi bila neka strateška priča. I onda ja kažem i jedno i drugo je podjednako odgovorno za stanje koje imamo u kulturi. Nikoga ja ne amnestiram, ni nas kao kulturne djelatnike, a ne amnestiram naravno ni ove stalne hokejaške izmjene u smislu ovih funkcija, stranaka, koalicija, raspada, novi stranaka. Znate, kod nas, ako se dvojica posvađaju sutra je odmah stranka.”
Politika, sistem i odgovornost
Govoreći o političkom ambijentu, Mušija je bio posebno oštar:
“Imao sam recimo tu situaciju da u Kaknju, gdje sam ja rođen, odrastao, završio gimnaziju, onda otišao na studije, bila je jedna ekipa koja je imala taj damar, odnosno imali su viziju da neće ići ovako. Ne mogu stranke biti biroi za zapošljavanje, jer ako želimo da pravimo državu, a hoćemo, naravno mi smo svi deklarativno za funkcionalnu državu, nekorumpirano društvo, i, i, i, i, ne može ako nemate ljude koji će vam to znati voditi. Znači ne može amđić, ne može dajđić, ne može, znači mora… Imam osjećaj da se to mijenja i da se to zapravo mora mijenjati, ne zato što smo mi opametili se nego zato što vidimo da… Izgido smo što bi rekao. Daj nam pametnog, daj nam mlađeg, daj nam neko koji ima malo etike, da se može za nešto uhvatiti, za riječ, evo potpiši i tako dalje i tako dalje, vi vidite kako je to napravljeno ovdje.”
Ukazao je i na posljedice fragmentiranog političkog sistema:
“Mislim i te intervencije ovih faktora sa strane koji su ovdje nama mijenjali zakone zapravo su napravili nam otvoren poligon za političku korupciju. Znate, kad dođete vidite da ne imate ni jednu stranku koja ima jednu veliku podršku, da ima jednu poziciju koja će moći svoje stavove izartikulisati i izboriti se na stolu. Nego daj spusti izborni prag, otvori liste i daj svakome. I onda jedan koji ima tri hiljade glasova može oboriti vladu, a vlada je planirala da potroši milijardu i po infrastrukturne projekte, da podigne standard prosvjetnim radnicima, zdravstvenim radnicima, policiji i tako dalje i tako dalje, onda te neko sruši zato što mu nisi dao mjesto predsjednika mjesne zajednice u Čeljigovićima. Ja uopšte nisam imao namjeru da ponizim Čeljigoviće, nego hoću da kažem u redu veličina, ipak je milijarda i po i vlada je malo veća.”
Od lokalnog do globalnog
Na kraju razgovora, Mušija se osvrnuo i na globalna kretanja:
“Mislim da zapravo upravo tim malim skupinama, jer ne možeš ti sad hodati po gradu pa tražiti dobre ljude, na kraju krajeva masa je uvijek masa, priklonit će se ovoj i onoj struji. Uvijek oni koji su aktivniji će privući tu jednu masu, taj neki od 60-70% procenata. Ali ako su aktivniji ovi dobri, a dobri se prepoznaju, namirišu, kliknu, osjeti…. Ali se te skupine dobrih trebaju homogenizirati. Uvijek su velike promjene i ozbiljne reforme dolazile od pojedinaca. I na principu atrakcije, ti ljudi će se ako bude jednog dana dovoljno ukrupniti. Na način da će ovu jednu masu koja je onako dezorijentisana, privući na svoju stranu. Pa neće onda zlo biti mnogo aktivnije, mnogo požrtvovanije, mnogo revnosnije u obavljanju svojih zadataka, koji su destruktivni u potpunosti…”
Upozorio je na dominaciju destruktivnih trendova:
“…jer mi sad na sceni vidimo na globalnom planu da je destrukcija preuzijela primat. Možeš hladno da gledaš na TV-u, odnosno na mrežama, kako se hladno ruše bolnice, škole, ubijaju djeca, krvoproliče, genocid se vrši i niko ne odgovara. Međunarodno pravo je umrlo. Institucije koje su kao tobož zbog toga formirane su njeme ili nemoćne. Šta to znači? To znači da je nas sad skupina bulija, siledžija svjetskih, jednostavno zadeverala, podijelila, atomizirala, gurnula među nas razno razne koske i mi sad ovakvi dezorijentisani se pitamo uopšte ima li ova civilizacija neku svjetlu budućnost ili ide neki reset? Ide li neka nova Nuhova lađa ili ide neki armagedon…”
Cijelo gostovanje pogledajte na videu u tekstu.
(Kakanj-X)
