Dužina Magistralnog puta M-17 iznosi 400 km i povezuje gradove Modriča – Doboj – Zenica – Sarajevo – Jablanica – Mostar. Upravo ova magistrala predstavlja aortu odnosno glavnu arteriju cestovnog prometa Bosne, međutim za ovu objavu je bitna dionica Nemila – Topčić polje – Begov han – Žepče – Goliješnica – Brankovići ili takozvana “Dionica smrti“ kako je nazvaše novinari u proteklim godinama i to ne slučajno i ne bezveze.
Upravo na toj „Dionici smrti“ u zadnjih 7 godina je poginulo više od 10 osoba (a samo u zadnjih 15 dana je poginulo 5 osoba) koje sam nekada sretao u gradu, pozdravljao, s nekima išao zajedno u školu i niko od tih osoba nije bio stariji od 30 godina u trenutku nesreće. Nažalost taj trend se iz godine u godinu nastavlja i povećava, čemu smo svi svjedoci i svi budemo šokirani, žalosni i tužni kada čujemo za jednu od tih nesreća ali nekako već nakon par dana nastavimo normalno sa životom, kao da se to nije desilo i da se to nama nikako nije moglo desiti.
Čini mi se da niko ne izvuče nikakvu pouku iz toga u pogledu sopstvene vožnje i sopstvene kulture ponašanja u saobraćaju. Treba znati da je ta „Dionica smrti“ saobraćajno preopterećena dionica kojom u velikoj količini saobraćaju teški industrijski kamioni, špedicije i slično, čime se u velikoj mjeri usporava saobraćaj a samim time gubi strpljenje kod vozača. Dužina te “Dionice smrti“ je otprilike 45 km pa ako vozite prosječnom brzinom od 80 km/h preći ćete tu dionicu za nekih 34 minute, dok ukoliko vozite prosječnom brzinom od 100 km/h (što je teško za izvest) preći ćete tu dionicu za 27 minuta.
Drastična je razlika između te dvije brzine u pogledu rizika i životne sigurnosti a ušteda na vremenu je nikakva jer tih 7 minuta „ušteđenog“ vremena čovjek izgubi dok ispuši cigaru, prelista naslovnu stranu Instagrama ili Facebooka ili radeći neke druge još nebitnije stvari. Pogotovo ako se uzme u obzir da se u zadnjih nekoliko mjeseci intenzivno izvode radovi na toj dionici autoputa, pa ako pretekneš jedan kamion dočeka te još pet kamiona ispred tebe. Postavlja se pitanje zar vrijedi žuriti i preticati zbog tih 7 minuta, ugrožavajući svoj život ali i život drugih učesnika u saobraćaju.
Možda iz suprotnog pravca majka vozi djecu na trening, sin vozi majku na pregled kod doktora, muž vozi trudnu ženu itd, zato čuvajući sebe čuvamo i živote drugih. Uostalom zašto bi naša žurba i nestrpljenje bio tuđi problem ili razlogom nečijeg stradanja? Naš narod bi rekao “strpljen, spašen“ te “ko je žurio, nogu je slomio” i tako to nekako i dođe. Zato vozači sabur i koncentracija jer zdravlje je najbitnije, vašu nafaku svakako niko ne može oteti.
ZDRAV INSAN NIKAD I NIGDJE NIJE ZAKASNIO!!!
