Kada su se njegovi vršnjaci igrali bezbrižno i živjeli djetinjstvo punim plućima, Muhamed Mahmić iz Kaknja suočio se s dijagnozom koja bi slomila i mnogo starije, karcinom. Imao je tek deset godina kada mu je bolest promijenila život iz korijena.
Uslijedile su iscrpljujuće operacije, brojni ciklusi zračenja i kemoterapija. Tada, dok mu je tijelo bilo na granici izdržljivosti i težina pala na svega 16 kilograma, ljekari nisu davali mnogo nade. Ali, Muhamed je imao nešto što se ne mjeri ni kilogramima ni statistikama, imao je srce borca.
Dok su dani prolazili u bolničkim hodnicima i tišini soba punih iščekivanja, njegov glavni cilj bio je jedan, vratiti osmijeh roditeljima. Ta želja mu je davala snagu da ne klone, da izdrži i da, uprkos svemu, vjeruje da će iz ove borbe izaći kao pobjednik. I uspio je!
Danas, osamnaestogodišnji Muhamed osim punoljetstva kao životni prag, sa sobom nosi i jedno ogromno iskustvo koje malo ko u tim godinama ima. Na društvenim mrežama je, povodom svog 18. rođendana, podijelio priču o svom putu, što je mnogima inspiracija.
U nastavku, bez korekcija, prenosimo njegovu objavu:
Danas punim 18 godina mog drugog života, to jeste 18 godina od kada sam se izliječio od maligne bolesti. Mnogi koji prvobitno nisu vjerovali da ću uopće preživjeti, a sudjelovali su u mom izlječenju, sada su ponosni. Pogotovo zato jer sam u toku ovog perioda mnogo toga ostvario, na šta sam kada se osvrnem i sam veoma ponosan. Uz Allahovu pomoć i pomoć mojih roditelja, rodbine i prijatelja uspio sam završiti osnovnu zatim i srednju školu, a potom i diplomirati, magistrirati i zaposliti se. Za mene je to dovoljno veliko, ali uz to sam i volonter u Udruženju Srce za djecu oboljelu od raka od 2011 godine.
Od tada do danas uradili smo mnoge stvari. Prvobitan cilj bio je podići svijest o raku i da je rak kod djece izlječiv, a nakon tog olakšati roditeljima cija se djeca trenutno liječe tako što se napravila roditeljska kuća u Sarajevu, nakon toga moje mladiCe i ja željeli smo još nešto uraditi i napravili smo, film, u suradnji sa Zoranom Ćatićem Zokom našim mentorom i prijeteljem. Film je osvojio glavnu nagradu na film festivalu u Dubrovniku, kao nagradu za najbolji dokumentarni film na festivalu u Sofiji.
Kroz svo to vrijeme mladiCe i ja smo se usavršavali, učili i dobijali nova saznanja o raku i kasnim posljedicama. Što je i jedna od najbitnijih stvari, dugogodišnje praćenje stanje našeg organizma jer ono što nam je nekad izgledalo daleko kada smo pričali o kasnim posljedicama liječenja danas je naš život, naša realnost. Udruženje je napravilo još jedan veliki projekat, a to je roditeljska kuća u Tuzli i to je samo jedan u nizu projekata Udruženja, na koje sam ponosan, a sve u cilju da naši mališani imaju bolje uslove liječenja, da budu zadovoljni, a roditelji da imaju sigurnost. Kroz svo ovo vrijeme borim se i sa sistemom države BiH i na sporu sam sa CENTROM ZA SOCIJALNI RAD BIH jer ja kao osoba koja je prošla iskustvo sa karcinomom kičme, višemjesečnom nepokretnošošću i trajnim posljedicama, ne ispunjavam “njihove” kriterije za 100% invaliditet, nego 70% a sve da “ne bih bio na teretu države.”
Zato ću svim svojim snagama da se trudim da dobijem taj spor i da dokažem da osobe koje su prošle tako teška iskustva, a niko ih nije želio niti tražio, imaju barem malo prava, a ne da budu diskriminisani. Drugačiji smo, istina, ali samo po tom što smo borci, pobjednici, i pored svega nismo odustali i u svojim zajednicama u svom okruženju smo primjer uspješnih mladih ljudi.
Nažalost, na današnji dan prije 4 mjeseca krenula je moja druga, velika i teška životna borba, o kojoj ću uskoro pričati više…“, napisao je Mahmić u objavi.
(K.P. / Kakanj-X)
