Jedanaestogodišnja Cleidy iz Gvatemale rođena je bez ruku.
U većini siromašnih zajednica Gvatemale, takvo bi se dijete smatralo inferiorno, bez ikakve nade za budućnost, početak je priče iz 2019. godine.
Ustvari, njezina ju je vlastita majka napustila jer je bila posramljena.
No Cleidyna baka i tutorica iz kršćanske organizacije Compassion International vidjela je potencijal u njoj. Razlika je zapanjujuća. Danas ne samo da Cleidy može šisati, već dobiva i nagrade za svoje pisanje.
Evo jednog kratkog, ali nevjerojatno moćnog eseja kojeg je napisala:
„Sretna sam zbog ovakve situacije.
Rođena sam vrlo zdrava, sa 3,6 kilograma u 07:00. Rođena sam bez obje šake, no mogu sve. Osjećam se odlično jer sam osoba, ista kao i drugi. Bog me ovakvom stvorio i naučila sam kako koristiti svoje podlaktice umjesto dlanova, piše Faithwire.com.
Evo četiri stvari koje sam naučila živjeći bez šaka:
- Znam da je Bog dobar prema meni jer nas je sve stvorio jednakima.
Bog mi je pomogao da razvijem svoje sposobnosti i u učenju. Najbolja sam učenica u svome razredu i uvijek sam ona koja povede za nešto. Moji su mi prijatelji rekli da bi rado željeli imati moje sposobnosti učenja.
- Naučila sam kako ne trebam obraćati pozornost na to ako se neko odnosi prema meni s nepoštovanjem.
Imam dobar odnos s prijateljima. Poštuju me i odnose se prema meni s ljubavlju u slučaju da mi neko pokaže nepoštovanje.
- U svome sam životu naučila da ne postoje ograničenja.
Mogu učiniti sve što želim jer me Bog podupire da idem naprijed.
- Sa svojim sposobnostima, ne bih trebala odustati, već ustrajati, dan po dan.
Želim pokazati svijetu da, ako ja to mogu, onda i oni mogu naučiti kako da zauvijek budu sretni“.
Ovo je napisala jedanaestogodišnjakinja koja je u svome kratkom životu iskusila veću traumu nego što je većina nas iskusila u svojim životima. Činjenica da se može izraziti, s pouzdanjem, bez obzira na ono što joj se dogodilo, je čudo. Ovo je također nevjerovatno jer ona piše unatoč tomu što nema ruke s kojima bi mogla pisati. Umjesto toga, ona vješto koristi svoje podlaktice.
Majka ju je napustila kada je imala 3 godine
Nažalost, većina djece u siromašnim zajednicama Gvatemale, koja su rođena s problemima s udovima, su marginalizirana. Za njih se vjeruje kako nemaju budućnost, čak i ako su natprosječno inteligentna. Resursi za djecu s posebnim potrebama u obrazovnim sektorima, kao i sektorima za zdravstvenu skrb nisu dovoljni. Mnoga djeca, čije su se tjelesne mane mogle spriječiti ako bi se reagiralo i primijetilo na vrijeme, ne dobivaju dovoljnu, potrebnu skrb. Ovo je pogotovo slučaj u osiromašenim, ruralnim sredinama Gvatemale.
Predrasude protiv djece s tjelesnim nedostacima zahvatile su Cleidy od malena. Cleidy ne zna tko joj je otac, a kada je imala 3 godine, njezina ju je majka, posramljena zbog kćerinih nedostataka, napustila. No, njezina draga baka Victalina prihvatila je odbačeno dijete i uzela ju u svoj dom.
„Bilo mi je žao zbog onoga što je moja kćer mislila o Cleidy i kako se osjećala“, kaže Victalina. „Znala sam da će zbog njezinih posebnih potreba, biti izazov odgajati ju. No vjerovala sam Bogu“, objasnila je Victalina.
Victalina se odnosila prema Cleidy kao što bi se odnosila prema svakom drugom djetetu.
Zbog prepreka koje je nadvladala s obzirom na nedostatak udova, Cleidy ima pouzdanje. Zbog nje, mnogi ljudi u njezinoj zajednici sada drugačije razmišljaju o djeci s tjelesnim nedostacima. Više se na takvu djecu ne gleda kao na sramotu i teret, bez budućnosti. Ljudi uče kako cijeniti i ohrabrivati takvu djecu da ona ostvare svoj potencijal.
„Volim to kako centar i moj tutor Jamin, vjeruju u mene i kako su mi podrška“, kaže Cleidy. „Bila sam tužna zbog moje prošlosti, no zahvaljujući ljubavi prijatelja iz centra, mojoj baki i Bogu, sretna sam“.
Cleidy se nada da može biti ohrabrenje drugoj djeci s tjelesnim nedostacima.
„Želim podržati djecu koja imaju potrebe slične mojima i ohrabriti ih da se ne osjećaju kao da su sami“, kaže Cleidy. „Čak i ako su poput mene, bez roditelja, Bog će uvijek biti ondje za njih“.
