Jedan dječak odbio je slobodan udarac koji mu je sudija već dosudio. Drugi su, iako znatno bolji od protivnika, odlučili da ne iskoriste svaku priliku za postizanje gola. Na dvije utakmice Mektebske lige u Kaknju dogodilo se nešto što se na sportskim terenima ne viđa baš često, a što je zaslužilo mnogo više pažnje od samih rezultata.
Priču o dva nesvakidašnja događaja s početka Mektebske lige Medžlisa Islamske zajednice Kakanj podijelio je mr. Elvedin ef. Ibrahimspahić, imam Čaršijske džamije u Kaknju. Njegova objava na društvenim mrežama privukla je pažnju zbog postupaka mladih takmičara koji su, umjesto da po svaku cijenu iskoriste priliku za pobjedu, izabrali postupiti onako kako su ih učili roditelji i muallimi.
Riječ je o takmičenju koje okuplja polaznike mekteba kroz nogomet za dječake i odbojku za djevojčice. Mekteb Čaršija predstavljaju četiri ekipe, po dvije u obje sportske discipline, a sve četiri su na otvaranju takmičenja ostvarile pobjede.
Ipak, ono što je imam Ibrahimspahić odlučio izdvojiti nema mnogo veze s bodovima i plasmanom na tabeli.
Kada je poštenje važnije od dosuđenog prekršaja
Tokom jedne nogometne utakmice dječak iz ekipe Čaršije završio je na parketu nakon kontakta s protivničkim igračem. Situacija je izgledala kao prekršaj, a tako ju je procijenio i sudija, dosudivši slobodan udarac.
U takmičarskom sportu mnogi bi takvu odluku bez razmišljanja prihvatili. Međutim, mladi nogometaš ustao je i sam objasnio sudiji da ga protivnički igrač nije srušio, nego da se sapleo o loptu.
Sudija je nakon toga promijenio odluku i loptu dodijelio protivničkoj ekipi.
Dječak je tako svoju ekipu ostavio bez moguće prednosti, ali je pokazao nešto daleko vrednije. Nije mu bila potrebna opomena, niti ga je neko morao podsjećati šta je ispravno. Sam je odlučio reći istinu, čak i kada mu ona nije išla u korist.
Mogli su postići mnogo više golova, ali su izabrali nešto drugo
Ni druga situacija koju je opisao kakanjski imam nije bila manje upečatljiva.
Ekipa Čaršija 1 trebala je igrati protiv dječaka koji su bili godinu ili dvije mlađi, fizički sitniji i, prema procjeni Ibrahimspahića, slabiji u nogometnoj igri.
Prije početka utakmice svojim je igračima sugerisao da, ukoliko se pokaže da su znatno kvalitetniji, ne insistiraju na pobjedi s velikom gol-razlikom.
Dječaci su prihvatili savjet, ali su tokom utakmice otišli i korak dalje.
Iako su lako dolazili do protivničkog gola, nisu željeli da se utakmica pretvori u jednostranu demonstraciju nadmoći. Omogućili su i mlađim protivnicima da postižu golove, a radost djece koja su uspijevala zatresti mrežu kvalitetnije ekipe postala je jedan od najljepših prizora tog sportskog susreta.
Publika je, prema riječima Ibrahimspahića, takve poteze nagrađivala aplauzima. Utakmica je završena rezultatom 11:7, ali je sportski rezultat ostao u sjeni mnogo važnijeg uspjeha.
Jer, dječaci su pokazali da biti bolji od nekoga ne znači nužno tu prednost iskoristiti do kraja. Ponekad je mnogo veća pobjeda omogućiti i drugome da osjeti radost.
Upravo o tim događajima imam Ibrahimspahić napisao je sljedeće:
MEKTEB U SPORTSKOJ DVORANI
Proteklog vikenda započela je Mektebska liga Medžlisa IZ-e Kakanj u nogometu za dječake i odbojci za djevojčice.
O ovom lijepom projektu Medžlisa pisali smo na stranici našega Džemat Čaršija i kazali da su četiri ekipe iz našeg mekteba uzele učešće i u prva dva kola se odlično predstavili. Takođe smo kazali da je cilj ovoga projekta da odgojno djeluje na polaznike, da ih okuplja u jednom lijepom druženju na osnovama izvora naše lijepe vjere.
Ispričat ću vam dva iskustva sa ovog prvog susreta naših mekteblija koji svjedoče da smo na dobrom putu.
Nepostojeći prekršaj
U toku utakmice, koje su vodili profesionalne sudije, u jednom trenutku igrač našeg mekteba, poslije jednog kontakta sa igračem iz druge ekipe, pao je na parket. Svima se učinilo da je to očigledan prekršaj pa čak i sudija je dosudio slobodan udarac. Međutim, igrač naše ekipe odmah je ustao na noge i signalizirao sudiji da nije u pitanju prekršaj nego da se on sam sapleo na loptu i pao. Sudiji nije preostalo ništa nego da poništi slobodan udarac i dodijeli posjed drugoj ekipi.
Ali, ono što nam je ovaj dječak pokazao govori o njegovom odgoju, osjećaju za pravdu i poštenje. Upravo je to ono što ga roditelji kod kuće uče i što ga muallimi uče u mektebu. Ahlak u praksi.
Fair play
Drugi slučaj dogodio se isto tako sa našom ekipom Čaršija 1 koji su trebali odigrati utakmicu sa ekipom u kojoj su bili igrači koji su bili godinu ili dvije mlađi i naizgled sitniji a po slobodnoj procjeni i manje kvalitetni od naše ekipe.
Prišao sam našim igračima i rekao im da ako zaista budu osjetno bolji od druge ekipe, neka pobijede ali ne prevelikom razlikom. Odmah su se složili.
Utakmica je započela i ono što sam pretpostavio ispostavilo se tačno.
Svaki napad bio je novi gol. A onda je naša ekipa napravila nešto što je i mene iznenadilo. Ne samo da im nisu davali golova koliko su objektivno mogli, nego su dopustili i drugoj ekipi da daju golove njima. Prelijepo je bilo vidjeti tu dječicu kako se raduju kada postignu gol, i po njihovoj procjeni, boljoj ekipi. Publika je zaista uživala u ovoj utakmici i svaki potez nagrađivala velikim aplauzom. Rezultat je na kraju bio 11 : 7 ali kao što smo već isticali, u dugom je planu.
A druženje, ahlak, razumijevanje, pravda…. na prvom mjestu.
Vjerujem da ovakvih i sličnih situacija ima i u dugim ekipama i da ćemo svjedočiti i novim lijepim gestama naših učenika i da će možda i drugi, ponukani ovim , ispričati neki svoj lijepi doživljaj i iskustvo sa mektebskog turnira.
Ako znamo da odgajamo ovakvu omladinu onda možemo reći da smo, ako Bog da, na dobrom putu.
Elhamdulillah!!!
Ovakve priče podsjećaju da se vrijednost odgoja ne pokazuje samo kroz riječi, školske ocjene ili naučene lekcije. Ona postaje vidljiva u svakodnevnim odlukama, posebno onda kada niko od nas ne očekuje da se odreknemo vlastite prednosti zarad drugoga.
Mektebska liga u Kaknju tako je već na svom početku pokazala zašto njen značaj prevazilazi sportsko takmičenje. Dok dječaci igraju nogomet, a djevojčice odbojku, istovremeno se stvaraju prijateljstva, razvija osjećaj zajedništva i uče vrijednosti koje će im trebati mnogo duže nego sportski rezultati.
Na kraju, ostaje jednostavno pitanje, koliko bi naše društvo bilo drugačije kada bismo i mi odrasli, barem ponekad, postupali poput ovih dječaka?
Jer nije svaka pobjeda vrijedna divljenja, niti je svaki rezultat pokazatelj uspjeha. Nekada je najveća pobjeda upravo ona u kojoj nismo mislili samo na sebe.
(Kakanj-X)
