Postoje trenuci kad osjetite da je sve pogrešno postavljeno. Čudan je to osjećaj i dolazi kad ga ne očekujete, osjetite da u surovoj svakodnevici između nepravde i navike stoji znak jednakosti. Posebno je to bilo izraženo, za nas iz Kaknja, kad je preminula djevojčica Džena Gadžun čiji se slučaj ni nakon skoro četiri godine nije riješio.
Informacija da je preminula Ajla Delibašić je jedan od tih trenutaka. Trenutak u kojem više ne možemo tvrditi da se nešto dogodilo pukom greškom, jer je cijela situacija previše sistematična, previše hladna, previše poznata.
Ajla, žena u najboljim godinama života, majka dvoje djece, supruga, kćerka, sestra… izgubila je bitku protiv države. Tačnije, s onim dijelom države koji bi trebao biti posljednja linija odbrane, a to je zdravstveni sistem. U našem slučaju, često prva linija izdaje.
Zamislite apsurd u kojem teško bolesna žena, onkološki pacijent, majka dvoje male djece, mora da moli, da piše, da upozorava, da objašnjava da nije dobro. Ne traži ništa više od onog što joj po zakonu pripada pravo na bolovanje. I šta dobije zauzvrat? Odbijenicu.
Dok bolesni dokazuju da nisu sposobni za rad, a zdravi se godinama ‘odmaraju’ na bolovanju, Ajla je dočekala najgoru nepravdu legaliziranu potpisom i pečatom. Komisija je rekla: ‘Možeš raditi.’ Život je rekao: ‘Ne možeš ni ustati iz kreveta.’ I Ajla je otišla…
Svi već znamo da ovo nije izolovan slučaj. Samo je jedan od rijetkih koji je došao do javnosti. Mnogi drugi prolaze isto samo ne pišu na Facebooku, nemaju kome da se požale, i tiho nestanu u tišini. Saznamo tek kad vidimo smrtovnicu.
Pa evo, sad kad smo došli do tačke gdje sahranjujemo mladu ženu zato što je sistem odlučio zatvoriti oči, da pitam hoće li iko odgovarati? Ili ćemo opet pustiti da ‘institucije rade svoj posao’, što kod nas uglavnom znači da ne rade ništa?
Pa gdje je tu ljudskost? Gdje je sistem koji bi trebao biti tu zbog nas, a ne protiv nas? Ajla je pisala javno, vapila, i šta smo uradili? Kliknuli ‘lajk’ ili ‘podijeli’, i prešli na sljedeću objavu. A sad kad je umrla sad smo svi pametni, svi šokirani. Kasno.
Cijela situacija je poraz. Poraz sistema, poraz društva, poraz nas kao ljudi. A najveći grijeh bi bio da opet sve prešutimo. Jer ako šutimo sad, sutra će to biti nečija druga kćerka, sestra, majka. I kad dođe red na nas neće biti nikog da piše, ni da viče.
I zato neka ovo ne ostane samo na dženazi, ni na statusima. Neka barem iz ovog bola izvučemo nešto ako već nismo mogli izvući Ajlu.
Porodici upućujem iskreno saučešće.
(K.P.)
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Komentar/Kolumna” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Kakanj-X.com.
