Sjećam se da je to bilo nekad davno. Kad saberem godine, vjerovatno je bila 2012. godina, kada sam, nakon pješačenja dužom rutom s ruba Travničke ulice – bliže Vjetrenicama nego užem jezgru Zenice gdje sam studirao – žurio brzim hodom, s ruksakom na leđima i teškom torbom u rukama, da „uhvatim“ voz koji je polazio s drugog kraja Zenice.
Kada napokon stigneš na stanicu, kupiš kartu i jedva čekaš da uđeš i odmoriš – brojeći stanice: Drivuša, s pogledom na Metalno u stečaju, Janjići, Lašva uz dodatni sat do dva čekanja… sve do Roščevine, koja je bila svijetli znak da je vrijeme izaći. Cijeli taj val studenata i drugih ljudi kretao se u pravcu autobuske stanice u Kaknju.
Kako u tom periodu nisam imao autobusku liniju, odlučio sam stati na poznati „propust“ i čekati taksi. Bio sam preumoran, teret na leđima ubijao je mladost na koju vam se roditelji uvijek referiraju u ovim situacijama. Sjesti se nije imalo gdje. Staneš opet i čekaš. Četrdeset minuta – nema taksija, 90 minuta… nema. Ako ga i vidiš, ne ide u tom smjeru ili kruži gradom, ne bi li još koju mušteriju našao za istu rutu (razumijem ih).
U tom razmišljanju hoću li uspjeti stići kući na vrijeme prekida me zvuk ogromnog automobila koji se zaustavlja ispred mene. Okrećem se oko sebe, misleći da je nekome iz komšiluka ili porodice stao, ali nikog nema. Sam stojim. Otvaraju se zadnja vrata i glas kaže: „Hajde, hajde, uđi.“
Pomislim da je neki moj komšija promijenio auto pa ga nisam prepoznao. Mislim u sebi, vidjet ću ko je kad uđem – više se čekati ne može. Ulazim, ne prepoznajem nikoga, dok mi se s mjesta suvozača ne obrati čovjek:
– Šta ima? Jesi se umorio?
Na moje odgovore dodaje da ide u pravcu Obara, iako zapravo nisu, čuo sam kako tiho, instruktivno vozaču govori da produži do Obara – baš tamo gdje je moja stanica.
Nakon nekoliko uobičajenih pitanja i odgovora sa strancima, njih dvojica nastavljaju razgovor o nekim svojim temama. Stižemo u Obre. Zahvalim se i vidim ko sjedi naprijed, još uvijek iznenađen, i krenem kući.
Na mjestu suvozača sjedio je Mensur Jašarspahić Suri. S nekim njegovim potezima dok je bio načelnik općine tada se i nisam slagao. Međutim, čovjek je čovjek. Ovako ili onako, ali ljudskost se pojavi obično kad je ne očekujete.
U tim godinama se zapitate – ko si ti da te načelnik općine poveze do kuće? Niti se lično poznajete, niti ima potrebu to učiniti. Upravo zato taj gest ostao je u mom sjećanju. Vjerujem da takav gest, bez obzira šta neko radio u javnosti na određenoj funkciji, postoji negdje iza kulisa – kad niko ne vidi.
Vidio sam to u tom čovjeku. Vidio sam i u onima poslije njega, kao i u onom koji je danas na njegovom mjestu. Ljudskost postoji, potrebno je samo, za početak, primijetiti ono najbolje u ljudima. Sve ostalo će doći samo.
Biografiju ovog čovjeka mogli ste danas pročitati bilo gdje, bio član ovog ili onog, ali ono što je ispričano iznad, i ono što nikada neće biti napisano, važnije je. Vjerujemo da će mu to, na kraju, najviše koristiti.
(F.E.)
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Komentar/Kolumna” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Kakanj-X.com.
