Neke stvari jednostavno ne možeš opravdati. Niti trebaš pokušavati.
Oštetiti izložbu fotografija koje svjedoče o genocidu u Srebrenici, o najstrašnijem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, nije nestašluk niti greška iz mladosti, nije ni “obično” nepoštovanje. To je, iskreno rečeno, ljudska bijeda.
Ko god da si – sram te bilo.
Jer da imaš imalo dostojanstva, da znaš išta o ljudskoj patnji, da ti je obraz makar tanak kao papir, ne bi ni pomislio rukom taknuti te fotografije. A kamoli ih rušiti i oštećivati. Te fotografije ne smetaju onima koji znaju šta je istina. One smetaju onima koji od istine bježe. Koji se stide, ne zato što su krivi, nego zato što nikad nisu imali hrabrosti pogledati istini u oči.
Kao društvo, mi smo, izgleda, još uvijek tu negdje klimavi kad treba ustati i reći da je istina sveta, da je bol tuđa jednako važna kao naša. A onda se pitamo zašto nam djeca odlaze, zašto se stalno vrtimo u krug, zašto nam je svakodnevica toliko zatrovana nepoštovanjem.
Ne treba ovdje ni puno filozofirati ovo je čista ljudska slabost. Kukavičluk. A mi, svi ostali, ne možemo više biti nijemi posmatrači. Ne možemo pustiti da ovakvi ispadi prođu uz sleganje ramenima. Treba ih jasno i glasno osuditi, svaki put. Treba djecu učiti šta znače te fotografije, zašto su važne. Treba ih voditi na izložbe, a ne ih gurati da žive u paralelnim stvarnostima TikToka, Instagrama, Snapa…
I ne, nije rješenje samo u kamerama i nadzoru. Rješenje je u obrazovanju, u razgovoru, u stvaranju društva gdje je sjećanje svetinja, a ne meta.
Jer ako ne znamo čuvati uspomene na mrtve, kako ćemo naučiti živjeti sa živima?
(K.P.)
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Komentar/Kolumna” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Kakanj-X.com.
