Kada mi je predočena dijagnoza raka podjelila sam svoje iskustvo sa mnogim ljudima koji su prošli kroz slično. Shvatih da ipak je mnogo nas reagovalo isto. Ušli smo u neki balon – bilo da je to balon straha koji umije i da parališe, depresije – gde se prividno odustaje od života ili zaštite – u koji se sklanjamo od ostatka svijeta, liječimo se i u kom nas štite. Iako je svačiji balon dijagnoze drugačiji, suština je ista – ne pripadamo ovom svijetu više na isti način, piše Selena Ribić u fantastičnoj priči o ljudima, bolesti, sreći…
Moj balon je bio baš tvrdih zidova. Providan, mogla sam vidjeti šta se napolju dešava, ali niko nije mogao ni da priđe. Unutra smo se porodično držali za ruke, i kad bi neko sa mračnim pričama i upozorenjima pokušao da prodre, kao četiri Atlasa bismo stegli svoje mišiće i zaustavili nebo od padanja. Prolazili su sa lakoćom samo ljudi sa opuštenim smiješkom, oko kojih se sijala svetla bijela aura. A, nije uvijek bilo tako.
Pre svoje borbe, baš i nisam vjerovala u ljude. Kroz moj život došli su i prošli dementori i svako od njih je uzeo po dio. Nestao je dio koji je u svakome tražio nešto dobro. Kao i onaj koji je želeo svakome da pruži drugu šansu. Ni onoj dječijoj naivnosti nije bilo traga. Susretala sam se sa ljudima koji su ismijavali moj izmiksani naglasak, izražene dlake na licu i srednju školu sam završila kao ‘Bradićka’.
Niko me nije baš ubijedio da su ljudi dobri. Ne mislim na sve, ali većina. Nisu ni kolege na faksu koje podmeću nogu, ni mizogini nezadovoljni profesori kojima se ne dopada što glasno govorim o ženskim temama i problemima. Kao ni poslovne saradnice koje smatraju da nemam šta da tražim na toj poziciji i koje su mrzile to što sam mlada. Muškarci kojima nije vjerovati ni da je napolju dan dok se ne pogleda kroz prozor, ni drugarice koje bivšem lajkuju sve slike – kao da su ekstremno dobri drugari.
Samo kad se sjetim odvratnog autobusa broja 33, i svih onih nadrndanih ljudi koji su svako novembarsko jutro činili još sumornijim. Ne daj bože da se smijeješ previše glasno ili da sjediš – a da pored tebe stoji baba. Svakodnevno iščekivanje mini-linčeva podsjećalo je zaista na filmove Dejvida Linča – boje su lijepe, prisutni su i privlačni ljudi koji u sebi nose dozu bizarnosti, sve je nekako mračno i ništa mi nije jasno.
Prihvatala sam da su svi ljudi takvi, te da prosto moram da plivam u blatu. Dok se moj svijet nije okrenuo.
Zdravlje je krenulo nagore, a ljudi… ljudi su me oduševili. Zvali su oni na koje sam potpuno zaboravila i da postoje. Donosili su domaće ćurke, kokoške koje se hrane samo onim što kljucaju u dvorištu, prepeličja jaja i slali maline iz Ivanjice. Ko god je imao nešto domaće, bilo je na pragu mojih vrata. Slali su nam lijekove iz Amerike, knjige iz Kanade i donosili koštice kajsije iz Nemačke. Obnovili su se porodični i familijarni odnosi, prijateljstva učvrstila i na putovanjima sam upoznala ljude širih vidika nego ikad.
Davali su mi čajeve, savjete i uputstva kako dalje. Učila sam ponovo da osjetim svoju osjetim i prihvatim svoje tijelo i kako da se izborim sa svim što me je snašlo. Smijali smo se mojoj ćelavoj glavi i od svakog viđanja pravili modnu reviju. Shvatila sam da je život previše kratak da ga trošim na energetske vampire ili da bih ljudima služila kao kanta za bljuvanje svojih frustracija.
I vjera u ljude se vratila.
Iznova i iznova sam se iznenađivala koliko mi je siv pogled na svijet i na ljude bio.
Dok balon nije pukao.
Vratila sam se u Beograd i nastavila ‘starim tokovima’. A, ljudi se ništa nisu promijenili. Ljudi koji ne znaju koja je moja priča tretiraju me sasvim normalno – u kvazi urbanom beogradskom maniru ‘šta ti misliš gdje si došla’ i ‘možda je u tvom selu tako, ali mi u Beogradu stvari radimo drugačije’. I ne bih da generalizujem, nisu oni krivi što su nezadovoljni. Niti kažem da bi u bilo kom drugom mjestu bilo drugačije, prosto se ne nalazim u bilo kom drugom mjestu.
Neki ljudi koji znaju kroz šta sam prošla imaju malo drugačiji stav i trude se da me kale i spremaju za ‘realan’ život. Kao da je to njihov posao i kao da ih u jednom trenutku neću sve poslati u tri lijepe. Kao što neke od tih prijatelja dobročinitelja i jesam.
Što bi rekao Njegoš: ‘Niko srećan, a niko dovoljan; niko miran, a niko spokojan. Sve se čovjek bruka za čovjekom; gleda majmun sebe u zrcalo.’
I dalje vjerujem da ima mnogo dobrih ljudi, samo ih ne srećemo baš svaki dan. Ne kažem, niko ne treba da ima poseban tretman, kao što znam i da osobe sa dubokim frustracijama ne interesuje da li se pred njima nalazi ranjiva ili podjednako isfrustrirana osoba. A, zamislite kakav bi svijet izgledao kada bismo sve tretirali kao da su ranjivi?
Sigurno se nećete drati na osobu koja ima rak ili vrlo izraženu anksioznosti, ali ne pričam o tim momentima gde je prisutno sažaljenje.
Moja poenta je mnogo jednostavnija – zamislite kakav bi svijet bio kada bismo sve tretirali kao da su ranjivi i da sa svima ipak bar malo biramo riječi.
Zamislite svijet u kome smo ljuti, ali bijes ne iskaljujemo na osobi pored ili usputnom neznancu na ulici. Ili svijet u kome ne sjedimo na trubi automobila samo zato što je gužva.
Zamislite svijet u kome bismo se jedni drugima obraćali onako kako bismo voljeli da se obraćaju nama. Tada u ogledalu ne bismo ugledali majmune. Možda ni razni baloni ne bi pucali, upravo jer za njima ne bi bilo ni potrebe.
